Lekcija koju Amerikanci nisu naučili

Šesnaestog marta 1968. godine mala četa vojnika upala je u gusto naseljeno područje na sjeveroistočnoj obali južnog Vijetnama sa zadatkom da napadne vojnike Vijetkonga. Ali umjesto njih, zatekli su civile i izvršili pokolj nad ženama, starcima i djecom. Nekima su otsijecali ruke, nekima prerezali grkljan, ubijali su ih puškama i granatama.

Američka vojska je taj masakr zataškala i napad predstavila kao trijumfalnu pobjedu, a američka javnost saznala je šta se zaista dogodilo tek više od godinu dana kasnije kada je nezavisni reporter Sejmor Herš otkrio tu priču. Pokolj u Mi Laju postao je simbol ratnih strahota koje su počinili američki vojnici u inostranstvu.

„Mnogi su bili okupljeni u male grupe i strijeljani, drugi su bili bačeni u kanale pored sela i tamo ustrijeljeni, a treći su bili ubijeni u svojim kućama ili ispred njih. Neke mlade žene i djevojke su prvo silovane, a onda ubijene", napisao je Herš nekoliko godina nakon svog prvog izvještaja u tekstu objavljenom 1972. godine u nedjeljniku „Njujorker". Na kraju je šest pripadnika čete koja je počinila te zločine završilo pred sudom, a samo jedan – poručnik Vilijem L. Kalej Mlađi – je osuđen: zbog toga što je sud smatrao da je dokazano da je lično ubio 22 osobe. Zvanična vijetnamska statistika mrtvih u Mi Laju i okolnim selima ugravirana je na crni mermerni zid u spomen-području: 504 osobe, od djece do osamdesetogodišnjaka.

„Mi Laj je preživio kao sjećanje, jer je bio toliko simptomatičan za 'usputnu brutalnost'", kaže Herš za DW. „Većina strašnih pokolja dogodila se u borbi, ali ovo nije bilo ni blizu borbe, ovo je bilo ludo i nasumično nasilje u jednom selu".

Mi Laj dodatno je polarizovao ionako duboko podijeljenu američku naciju krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. Amerikanci koji su bili protiv rata u Vijetnamu smatrali su da taj pokolj predstavlja sve ono loše u američkom vojnom angažmanu u Vijetnamu i da relativizuje sve tvrdnje o njegovoj moralnoj opravdanosti. Ta ubijanja su pokrenula i raspravu o tome da li su ovakve akcije američkih vojnika bile otstupanje od časnog djelovanja i ponašanja američke vojske u ratu ili su one indikativne za sposobnost običnih ljudi za izlaženje na kraj s nezamislivim strahotama kada se suoče s neumoljivim nasiljem.

„Ta grupa nije bila ni po čemu čudna, niti nekakav izuzetak", kaže Hauard Džons, profesor na Univerzitetu u Alabami. On je autor knjige objavljene 2017. pod naslovom „Mi Laj: Vietnam, 1968. i pad u tamu".

„Nikada više" – do Abu Graiba

Pokolj u Mi Laju bio je otriježnjujući primjer koji je pokazao šta je jedna naizgled obična i tipična četa vojnika sposobna da uradi u ratu.

„Mislim da su Amerikanci 1968. nakon Mi Laja zaista izgubili povjerenje u vojsku kao instituciju", kaže vojni istoričar Fred Borš. Vojska je nakon toga morala svim snagama da se bori da povrati izgubljeno povjerenje javnosti. S druge strane, ukazuje Borš, jedna od dugoročnih posljedica tog slučaja jeste pravna zaštita u vojnim akcijama. „U posljednjih 50 godina u vojne operacije na svim nivoima uključeni su i pravnici, tako da komandanti uvijek mogu da zatraže pravni savjet."

Herš ipak misli da nisu provedene ozbiljne reforme kako bi taj problem bio riješen. Kaže da je znao da će kratkoročna posljedica njegovog izvještavanja biti pobijanje teze nekadašnjeg predsjednika Ričarda Niksona o tome da većina dijeli njegovo mišljenje o moralnoj opravdanosti rata u Vijetnamu. „Znao sam da više neće moći da se oslanjaju na taj argument, pogotovo ne nakon što je Kalej bio proglašen krivim." Istovremeno, Herš kaže da ne gaji iluzije o dugoročnom uticaju masakra u Mi Laju na američku politiku. Svjestan je da je, osim što se ponekad spominje u analizi ratnih zločina u školama, taj slučaj izblijedio iz sjećanja američke javnosti. „U vojsci danas više nema vojnika koji su bili rođeni kada se dogodio Mi Laj", kaže Borš.

Uprkos tom generacijskom procijepu, profesor Džons smatra da je vrlo važno podučavati vojnike o onome što se dogodilo u Mi Laju: „Kada smo krenuli u prvi Zaljevski rat, komandant oružanih snaga obratio se svojim vojnicima rekavši: 'Ne smije  se dogoditi Mi Laj'. Ali znamo što se kasnije događalo u Afganistanu i Iraku sa Abu Graibom."

Šta je danas drugačije?

Entoni Kordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu (CSIS) tvrdi da su, nakon Mi Laja, Sjedinjene Države činile sve da spriječe slične incidente u budućnosti: „Kada se on jednom dogodio, moralo se učiniti sve da se to ne ponovi." On je mišljenja da se vide razlike između načina na koji se vodio rat u Vijetnama i današnjih američkih vojnih akcija. Jedna od njih je i zamjena obaveznog služenja vojske dobrovoljnim. Američka vojska, ukazuje Kordesman, danas u brojnim zemljama vrši obuku lokalnih vojnih snaga učeći ih kako da izbegnu nepotrebne civilne žrtve.

Ali novinar Herš to vidi malo drugačije. On smatra da Mi Laj možda jeste poseban, s obzirom na stepen proizvoljnosti nasilja, ali ne vjeruje da je Amerika nakon tog stravičnog pokolja pronašla moralni kompas. „Nismo više nikada imali ništa slično, ali definitivno svakog dana vršimo masovna bombardiranja gradova."

Za porodice stotina civila ubijenih prije pet decenija u Mi Laju ili onih koji i danas plaćaju cijenu učestvovanja SAD u oružanim sukobima, lekcije koje su Amerikanci naučili iz tog mračnog poglavlja svoje vojne prošlosti, slaba su utjeha.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android