1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Kvar na satu hrama presvete Bogorodice u Čajniču

Čokoljub je prije nekoliko dana boravio u Čajniču u kojem je " Nenadu iz Sarajeva hodža bio štela da ga pop pusti na zvonik crkve".

Sa vrućim perecima od Poričanina krećemo na istok. Cilj je Čajniče, priča o satu na crkvenom tornju, koji se nakon sto godina pokvario, da bi majstor iz Austrije, koji se popeo na toranj da ga popravi, otkrio na mehanizmu pečat svog djeda, od koga je naslijedio firmu. Izmišljena, ili istinita, to bismo da otkrijemo, makar je na kraju tako i ubili. Penjući se neprekidno ostavljamo sumaglicu za sobom i poslije dugo vremena vidimo vedro nebo. Sunce se kratko zabavlja s nama iskačući na cestu iz romanijske crnogorice, ali se brzo sjeti da ima važnija posla pa nas ostavlja na miru.

Goražde, kontejneri na tromeđi dvije škole i doma kulture.

Goražde, kontejneri na tromeđi dvije škole i doma kulture.

U Čokoljubu se razgovara o vozaču u nekom bijesnom džipu koji nas je pretekao da bi odmah zatim usporio, dao lijevi žmigavac i skrenuo. Razvijamo SF strategiju protiv takvih u budućnosti, u kojoj će se znati koja je vijuga u ljudskom mozgu odgovorna za takvo majmunsko ponašanje. Sve što je potrebno jeste pružiti nasilniku priliku da to ne ponovi, a kad je propusti, spržiti mu laserom zakržljali centar za humano ponašanje. Tehnološki i medicinski, neuroznanost će biti vrlo brzo u stanju da obavlja takve rutinske operacije. Ali pitanje je kako povući granicu između ljudskog i majmunskog ponašanja. Rojo ne voli granice, ali priznaje da ih se negdje mora povući. Ako u Australiji pedofile kljukaju nekim tabletama za umrtvljivanje bolesnih nagona, zašto bi tretman potencijalnih ubica djece na pješačkim prelazima ispred škola bilo nehuman? Ta se granica u medicinskoj prevenciji nasilja čini smislenijom od granice između Gornjeg Vakufa i Uskoplja. Ali rečenicu koja bi je povukla ne izgovaramo. Povlačenje granica lako sklizne u fašističku doktrinu. Ma kako zavodljivo bilo zamisliti ratne zločince na neurohirurškom stolu, pod oštricom nalik onoj kojom se sterilišu psi, čini se boljom opcijom vrištati u sebi do neba kad ih vidite na slobodi, nakon nekoliko godina odmora u zatvoru. Čak i kad ste sigurni da gore nema nikoga ko taj vrisak može čuti.

U Goraždu pravimo pauzu na terasi hotela čije stubove u sali za ručavanje krase slike Anđeline i Breda. Prethodno smo protegli noge i obišli krug preko dva mosta, od kojih jedan, uprkos podijeljenim mišljenjima građana, nosi ime Alije Izetbegovića. Da je u Čapljini, zvao bi se Franje Tuđmana. Iako je oba, figurativno rečeno, sagradio Tito.

Braco, s kojim pijemo kafu, završio je fakultet u Sarajevu i trenutno je ovdje, kod roditelja, bez posla. Nada se nekoj zaradi od predstojećih izbora. Možda bude radio u komisiji, a možda dobije da lijepi plakate, koji će za mjesec dana biti samo novo smeće, povrh ovoga koje se već sada presipa iz kontejnera i zatrpava travnjake. Građani sada već s velikom sigurnošću mogu zaključiti da će za koga god da glasaju u BiH na kraju trijumfovati đubre.

Braco ne pije vodu iz česme, jer je to, kaže, prečišćena Drina. S terase se vide rukavci kanalizacije koji se ulijevaju u bistru rijeku. Naravno, filteri su uzvodno, ali utisak je postignut. Pušim Drinu, pijem Drinu, volim Goražde, to bi mogao biti slogan nekog pokreta mladih i nezaposlenih, koji će u najboljoj tradiciji omladinskih radnih akcija u narednih mjesec predizbornih dana, uprkos nesposobnoj vlasti, pospremiti svoj grad. I pokazati svim tim seratorima šta znači poštena kampanja. Ko bi to platio, pita Braco, i u korijenu sasijeca moj seratorski optimizam.

Čajniče

Pogled na grad sa zvonika čajničke crkve

Pogled na grad sa zvonika čajničke crkve

Čajniče samo iskoči iza okuke. Ukaže se na trenutak, kao otvorena ladica u zelenilu, koju naredna okuka odmah zatvori. I tako nekoliko puta, dok se najzad ne pojavi u svoj svojoj visini. Da parafraziram Popu: pod njim šuma, nad njim šuma. Mjesto ima sve skupa desetak ulica, od kojih kroz centar prolaze dvije jednosmjerne; jednom se nastavlja za Pljevlja drugom vraća u Goražde (ili Foču). Panoramom dominira toranj crkve Uspenja presvete Bogorodice. Kazaljke na njemu pokazuju podne.

U kafani Atina, udaljenoj pedesetak koraka od njegove kancelarije, dočekuje nas čajnička veza - mladić i efendija Emin Bakal, na koga su me uputili zajednički prijatelji, hvaleći mu živ duh i jasnu misao, hodža u Čajniču. Prije nego što kažemo zašto smo došli, dajem obećanje koje, nakon što on dva sata kasnije kroz smijeh u jednoj rečenici opiše cijeli naš poduhvat, shvatam da ću teško ispuniti. Kažem mu, naime, da u pričama koje pišem za Deutsche Welle, o gradovima u Bosni i Hercegovini, imena ljudi s kojima razgovaram ne pominjem, ili ih izmišljam, tretirajući ih kao književne likove čije riječi zbog toga na kraju budu moje a ne njihove.

Već i dok to izgovaram, pošto smo prošli onih pedeset koraka, praćeni desetinama radoznalih pogleda (ko su ovi došljaci, i kakvog posla imaju s hodžom?), shvatam da je obećanje glupo, da bih bio kao onaj novinar s Pala koji, nakon što je NATO upao u kuću porodice ratnog zločina, u kameru izgovara kako je informacije dobio od prvog komšije koji je želio ostati anoniman. Prosto, bude li ovo Čokoljublje objavljeno, čitaće se i dijeliti po lokalnom internetu, baš kao i sva prethodna, i nezadovoljstvo, ako za njega bude razloga (a do sada ih je uvijek bilo i previše) neće ni očešati pisca, kome se niko ni lika sjećati neće, nego će se svaliti na brbljivog sugrađanina koji je s njim viđen u otvorenom i prijateljskom razgovoru.

Stadion iznad grada.

Zvonik crkve sa satom

Srećom, u Atini nas dočekuje i Izet, inače opštinski odbornik i jedan od povratnika u grad iz kojeg su Bošnjaci početkom rata bili uglavnom svi deportovani u Crnu Goru. On, pretpostavljamo, ima bolje veze i može nam lakše srediti ono zbog čega smo potegli ovamo. Dok čekamo da neko odgovori na njegove pozive i poruke, nekoliko nam puta ponavlja da je narodu dosta igara i da ga sada samo hljeb interesuje, aludirajući na izbore i politiku koja još uvijek parazitira na ratu. Skoro da smo mu zahvalni što preko nepreskočivih detalja o ratnim stradanjima prelazi brzo, utrpavajući nam u reportažu pragmatični optimizam: sve je više ljudi iz Čajniča koji rade u goraždanskim fabrikama, sve je više povrća iz goraždanskih staklenika u Čajniču, ozbiljno se pregovara o obnavljanju vodovoda koji bi izvrsnu čajničku vodu spustio ponovo u Goražde (da ljudi tamo ne piju prečišćenu Drinu) i svi se smijemo dilemi čajničkih auto-instruktora, kuda će na obuku savladavanja raskrsnica sa semaforima svoje kandidate okrenuti, Foči ili ka Goraždu.

Sunce vani poziva nas da ostavimo visoke stolice Atine i pređemo u ljetnu baštu na glavnom gradskom trgu. Izet odlazi da ubrza našu stvar, a mi ostajemo s Eminom i slušamo standardnu prezentaciju lokalnih turističkih zanimljivosti, poput legende o nastanku katoličke crkve, koju je podigao zapovjednik austrijske pogranične jedinice, da se u njoj vjenča, nakon što za taj svečani čin nije dobio traženo odsustvo. Emin pominje i Evliju Čelebiju i njegove opise ove nekada važne i prometne kasabe, ali ga ubrzo prekidamo; ne trebamo ga da nam prepričava wikipediju. Nego da nam kaže kako je to biti hodža u gradu bez muslimana, u kojem se vjernici iz okolnih sela u gradskoj džamiji sakupljaju na molitvu samo petkom. Ne žali se. Putuje mnogo naokolo, obilazi ljude, drži časove vjeronauke u jednoj od područnih škola, ima i vremena i uslova i snage da bude od koristi i pomoći, šta skromnom čovjeku njegovog poziva treba više od toga?

Uskoro nam javljaju da nas očekuju u crkvi. Penjemo se strmom ulicom do nje. Emin odlučuje da nas prati i možda iskoristi priliku da se upozna sa svojim pravoslavnim kolegom, koji je na dužnosti u Čajniču od januara. Otac Dragiša, jerej čajničke crkve, zatečen je našim pitanjem; o satu i popravku, i austrijskoj firmi koja ga je napravila i popravila ne zna ništa. Njegovi potčinjeni pabirče mršava sjećanja: da, bio je sat pokvaren, i popravljan, ali nejasno je kad, navodno u zadnjoj od sto godina garancije koju je na ispravnost sata pomenuta firma dala. Ako iko o tome zna nešto konkretno, onda je to Njegoš Vuković, koji se u Njemačkoj bavi nekom alternativnom medicinom, toliko uspješno da je nedavno išao da liječi Putina. Javiće nam njegov broj, čim ga saznaju.

Mehanizam sata

Mehanizam sata

Naš domaćin nema ništa protiv da se popnemo na zvonik i fotografišemo mehanizam. Penjemo se uskim i prašnjavim stepeništem, a onda običnim ljestvama, pored dva zvona (ne razmišljamo o tome šta bi se desilo da u tom času zazvone) do daščanog poklopca koji lako podižemo. Ali nas u prostoru u koji se uvlačimo, slabo osvijetljenom svjetlošću koja probija kroz krugove brojčanika, čeka razočarenje: ništa od velikih zupčanika, i lanaca, i opruga, kakvi se ponekad vide u a la Hičkokovim filmovima. Samo dva sandučića, jedan manji i jedan malo veći, i šipke koje od njih duž debelih greda idu do kazaljki.

Po svoj prilici, junak naše priče, unuk austrijskog sajdžije, nije sjedio ovdje prašnjav i mastan, uznemiravan golubovima, rasklapajući i sklapajući cijeli jedan vijek mehanizam sa utisnutim žigom firme svog djeda, sretan i začuđen u kakvoj ga je nedođiji pronašao.

Kad zaradivši trodnevnu upalu butnih mišića jedva nekako siđemo niz strme merdevine i škripave stepenice opet na travnjak ispred crkve, zateknemo dvojicu duhovnika u opuštenom razgovoru. Eminu je smiješno, a bude i svima, kad cijelu situaciju opiše u jednoj rečenici: Nenadu iz Sarajeva hodža bio štela da ga pop pusti na zvonik crkve. Bilo bi još smješnije s napomenom da je rečeni Nenad okorjeli ateista, ali ona ostaje prećutana.

Otac Dragiša želi nam pokazati nadaleko čuvenu ikonu, za koju se u narodu vjeruje da je čudotvorna. (Ateista se suzdržava od komentara. U progledavanja i prohodavanja on odavno ne vjeruje, ali će ikoni okovanoj u sedamnaest kilograma pozlaćenog srebra priznati čudotvorstvo kad novopečeni poznanici, pop i hodža, postanu prijatelji, i kad ih Čajniče vidi skupa na kafi u bašti ispred Gimnazije.)

Počinje kiša i vrijeme je za povratak. Crkvenjak nas ispraća informacijom da je sat ponovo pokvaren, jer neke časove ne izbija. Kao da vjeruje kako bi ga naša priča, ako je odvijemo do kraja, mogla popraviti.

Jedna usputna želja, da vidimo fond gradske biblioteke, ostaje nam neispunjena, jer su njena vrata zaključana dvadeset minuta prije isteka radnog vremena. Emin, kao da nije već učinio dovoljno, vozi nas na uzvišicu iznad grada, da učinimo još koju panoramsku fotografiju, i na fudbalski stadion, valjda jedini na svijetu do kojeg se mora popeti skoro do navrh brda. Da je vrijeme ljepše, možda bismo otišli i do njegovog sela i pčela o kojima brine. Meda će ove godine biti slabo, oraha i jabuka takođe. Samo gljiva ima u izobilju. Dok pijemo sikterušu, opet u Atini, pokazuje nam ženu koja se bavi njihovim otkupom. Žali se da ima vremena za čitanje, ali da ne zna koju bi knjigu uzeo. Hvalim Andrića, kojeg nije čitao i preporučujem, za početak, pripovijetku U musafirhani. Pozdravljamo se. S mršavim plijenom, slikama sata iznutra i brojem telefona Njegoša Vukovića, polazimo nazad.

Na izlazu iz Goražda kupimo autostopera. Student, koji sutra polaže ispit, na zadnja vrata Čokoljuba ulazi u književnost. Ne zna i ne pita ko smo, pa razgovor teče lako. Kad je u Goraždu, kao i većina mladih, noćni izlazak svodi se na kafanu i kladionicu. Nema kina (dobar je i internet), ali ima jedna otvorena scena iza doma kulture, za lokalne bendove, iako se ni oni ne pretržu od svirke. Nema ni pozorišta, osim ako zaluta neki putujući tezgaroš.

Stadion iznad grada.

Stadion iznad grada.

On sam nikada, kao osnovac, nije bio u pozorištu. Rodom je iz Čajniča, odakle je njegova porodica protjerana, ali se on toga ne sjeća. Kuća tamo je srušena, nisu nikad dobili donaciju da je obnove. Ionako se neće vratiti. A da se on pita, ukinuo bi ove glupe granice, zbog kojih kad ide u Foču kod ljekara mora pregled platiti pet puta više nego u Goraždu. Međutim, šta da radi kad takvog pregleda u Goraždu nema?

Epilog

Uveče, bez puno nade da će se Njegoš Vuković odazvati, biramo njegov broj u Njemačkoj. Telefon dugo zvoni, pa se na kraju uključuje automatska sekretarica, s kojoj ne znam kako da razgovaram na njemačkom, pa prekidam vezu. Ali odmah zatim telefon zvoni i muški glas na našem jeziku pita ko je i s kojim razlogom zvao. Ispostavlja se da glas pripada Vukoviću, koji strpljivo i ljubazno odgovara na smušena pitanja zatečenog putopisca. Na kraju se dogovaramo da mu sve koliko sam razumio pošaljem mailom, a on da će, kad stigne, za par dana, dopuniti šta nađe za shodno.

Slijedi mail (kome, iz perspektive pripovjedača, odgovori nisu ni potrebni):

Poštovani gospodine Vukoviću,

Još jednom Vam hvala za ljubaznost, brzinu i iscrpnost kojima ste u prekjučerašnjem telefonskom razgovoru odgovorili na moja pitanja.

Kao što sam najavio, ovdje je “rekapitulacija” onoga što sam shvatio i povezao. Nju Vam šaljem da bismo imali od čega da počnemo.

dakle:

(ne znamo tačno kad je sat napravljen i postavljen, niti ko ga je platio)

- Početkom devedesetih je pokvaren, i vi uzimate na sebe da ga popravite.

- Skidate mehanizam i nosite u Beč? Nakon što ste otkrili ko ga je napravio. (Kako?)

- U Beču nemaju dio potreban za popravak. Daju vam drugi mehanizam, dok oni originalni ne srede. Daju vam to bez ikakve nadoknade. (Da li razgovarate s unukom majstora koji je napravio Čajnički sat?)

- Vraćate se u Čajniče, i montirate novi mehanizam?

- Popravak traje par godina?

(Nejasan mi je dio o Zagrebu. Zašto idete tamo? Po dio koji nedostaje?)

- Sve vrijeme radite za Ljekare bez granica, što vam olakšava putovanja?

- Kad je sat popravljen, uzimate ga, vraćate se u Čajniče, mijenjate zamjenski mehanizam originalnim. Sat radi.

- Vraćate zamjenski (to je već treće putovanje ovim poslom?) a Austrijanci vam naplaćuju samo neki simboličan iznos.

- Je li sat bio zaista pod garancijom, "stogodišnjom”?

- Zadnji put kad ste obišli sat, vidjeli ste da je jedna žica presječena, ona koja osigurava zvonjavu. Pretpostavljate da je akciju izveo neki komšija, otac male djece, da mu ih zvonjava ne bi budila.

Ostavili ste tu žicu tako, iako ste mogli popraviti “kvar”?

Nadam se da vas neće iznervirati broj "glupih” pitanja; uzmite mi kao olakšavajuću okolnost da sam bio prilično uzbuđen što sam tako brzo i lako došao do glavnog aktera cijele priče. A osim toga, dobro je ipak učiniti koliko se može da u javnost ne ode priča s rupama i greškama.

Još jednom, veliko hvala,

Srdačno, iz Sarajeva

Nenad Veličković