1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

Kuća je tamo gdje su sjećanja

Hiljade ljudi iz Bosne i Hercegovine je tokom 90-ih godina izbjeglo u Švajcarsku. Samo, i dan danas stoje pred otvorenim pitanjima – ostati ili se vratiti u domovinu? O tome, između ostalog, piše i njemačka štampa.

default

Porodica Damjanović decenijama već živi u gradiću pored glavnog grada Berna

„Oko 60.000 Bosanaca i Hercegovaca žive danas u Švajcarskoj. Jedna trećina njih radi u ugostiteljstvu, industriji i u građevinarstvu, podaci su studije koja je urađena na saveznom nivou zemlje. Jedan dio njih je došao 90-ih bježeći od rata, a drugi su došli osamdesetih kao sezonski radnici“, piše list Cajt (Die Zeit) i naglašava da su mnogi koji su tada došli sada pred penzijom i pred dilemom – „ostati ili otići?“

„Mikajlo Damjanović došao je 1988. kao sezonski radnik. Supruga Mila sa četvoro djece je ostala u Bosni i Hercegovini. Tada je zemlja još uvijek bila dio Jugoslavije, a privreda je tih godina zapala u problem. Nezaposlenost je bila velika. (...)

A onda je 1992. došao rat. U malom planinskom selu Gornja Zelinja, u kojem su odrasli Mila i Mikajlo, nije bilo ni električne energije, ni telefona. Mikajlo je na televiziji gledao uništavanje u svojoj domovini, i na radiju slušao o ratu, a Mila je noćima sjedila obučena na ivici kreveta pored djece spremna na bijeg. Tek 1994. uspijeva da sa djecom i dva kofera izbjegne kod svog muža. A onih nekoliko godina što je Mikajlo htio ostati u Švajcarskoj, pretvorilo se u decenije. Ali, prije godinu i po dana se vratio. Jer, migracija danas nije jednosmjerna ulica. Povratak – prije ili kasnije – je skoro uvijek moguć.

Migranti kao siromašni penzioneri

Bračnom paru Damjanović je jasno da za koju godinu sebi skoro da više ne bi mogli priuštiti pristojan život u Švajcarskoj. Jer, i Mikajlo kao i mnogi radnici migrantskog porijekla, ima 'rupe' u penzionom osiguranju. Naime, nije redovno uplaćivao penziono soiguranje, a to smanjuje i penziju. Mila ima doduše 56 godina i još uvijek bi mogla da radi kao čistačica, ali bi za koju godinu sredstva bila knap i njih dvoje zajedno bi imali više od 3.000 franaka penzije mjesečno.(...)

Damjanovići, međutim, nisu jedinstven slučaj. Rizik da kao penzioneri budu siromašni, mnogo je veći za ljude migrantskog porijekla nego za Švajcarce. To pokazuju statistike. A prva generacija migranata nije željela nikakvu potporu. 'Ja sam hranim svoju porodicu', kaže Mikajlo decidno i ponosno. Pa čak i kada je Mila sa djecom došla kod njega i kada nisu imali dovoljno da se prehrane, poslodavac mu je ponudio socijalni dodatak, ali je Mikajlo rekao – NE. (...)

USA Baustelle Symbolbild Arbeitsmarkt

Mnogi ljudi migrantskog porijekla u Švajcarskoj rade na gradillištima

Ipak povratak nije bio lak. Mila je mjesecima plakala i samo ponavljala jednu rečenicu: 'Sva djeca su nam ovdje'“, piše Cajt. List napominje kako su zapravo žene te koje manje žele da se vraćaju u domovinu, podaci su Crvenog krsta Švajcarske. „One žele da ostanu s djecom, s unucima...“

„'Povratak znači potpuni raspad društvenog okruženja', govori Osman Bešić takođe iz BiH. On kaže kako mnogi povratak zapravo dožive kao veliki gubitak. Jer, mnogi migranti prve generacije su mislili da će ostati koju godinu i vratiti se. Skoro da nisu uopšte učili njemački jezik. Naučili su toliko da mogu da se sporazumiju na radnom mjestu i da sa komšijama razmijene koju riječ. Ali, to ni u kom slučaju nije dovoljno za izgradnju bližih veza sa domicilnim stanovništvom. (...)

Mnogi ili ne mogu ili ne žele da se vrate

List podsjeća na to da je tokom rata iz BiH izbjeglo 1,2 miliona ljudi, a da je njih 1,3 miliona protjerano unutar zemlje. „A mnogi od njih ili ne žele ili ne mogu da se vrate u mjesta u kojima su ranije živjeli. Kao i Mila i Mikajlo, Srbi iz BiH, koji se nisu vratili u svoje selo. 'U Gornjoj Zelinji su ranije svi živjeli zajedno, Hrvati, Srbi, Muslimani i nije bilo nikakvih problema. Ali, nakon rata to nije više moguće.“ Skoro sve srpske porodice su napustile selo. 'Povratka za ljude iz zemalja nasljednica bivše Jugoslavije u tom smislu nema', mišljenja je i Osman Bešić. 'To je još jedan novi početak, a integracija počinje iz početka.' Mila Damjanović kaže da je 'kuća tamo gdje su sjećanja', a za nju su to Gornja Zelinja i u Itingenu pored Berna. A u Hrtkovcima u Vojvodini gdje su sagradili kuću još uvijek se osjeća strano“, piše njemački nedjeljnik Cajt.

Erdogan se nada rehabilitaciji

Njemačka štampa piše i o sadašnjoj situaciji sa izbjeglicama. „Evropska unija se, kako izgleda, nada da će u skoroj budućnosti uspjeti da pridobije predsjednika Turske, Redžepa Tajipa Erdogana, kao vratara za sirijske izbjeglice. Planiran je program u visini dvije milijarde evra, kojim bi se iračke, sirijske i avganistanske izbjeglice zadržale u izbjegličkim kampovima u Turskoj iz kojih bježe ka Evropi“, piše Tagescajtung (Die Tageszeitung) iz Berlina i donosi komentar Jirgena Gotšliha (Juergen Gottschlich).

Türkei Recep Tayyip Erdogan Versammlung in Istanbul

Erdogan se nada rehabilitaciji do strane vrha EU

„Ne samo ljudi poput mađarskog premijera Orbana, već i njemačka kancelarka Merkel je posljednjih dana više puta opominjala kako bi pod hitno trebalo sa Turskom pronaći zajednički jezik, jer izbjeglička kriza drukčije ne može biti riješena. Već dugo je na djelu politika EU da putem agencije za zaštitu granica Fronteks, spriječi tzv. ilegalno useljavanje i drži podalje od evropskih granica. Ova politika je završila spektakularno 'Arapskim proljećem' i prije svega promjenom režima u Libiji. Lijepi ugovori sa Gadafijem su postali mrtvo slovo na papiru, a libijska obala kapija ka Italiji. Erdoganova vlada je srdačno dočekivala sirijske izbjeglice, takođe i zbog toga što se Ankara vidjela kao saveznik te zemlje nakon Asada. (...) No, kako je Asad ostao tako dugo na vlasti i kako je broj izbjeglica u Turskoj prešao skoro dva miliona, Erdogan sada pokušava da ih se riješi. Tako sada Evropa ima problem s izbjeglicama. A Turskoj prebaciti samo novac neće biti dovoljno kako bi se Erdogan privolio da sarađuje s EU. Jer, Erdogan zapravo očekuje drugačiju politiku Evropske unije prema Siriji. A prije svega se nada ličnoj rehabilitaciji od strane vrha EU. Merkel, Oland i predsjednik Evropske komisije Junker bi trebalo da ga pozovu na Samit EU, po mogućstvu prije 1. novembra i novih izbora, što bi Erdoganu moglo donijeti ponovno osvajanje apsolutne većine“, komentariše Gotšlih uTagescajtungu.