Krupa na Vrbasu – ekologija sa turističkim potencijalom

„Ne volim baš da me se slika dok sjedim, ali evo, vodenica je opremljena i sve je u pogonu, sada bi stvarno mogao malo i sjesti i ispuniti koju križaljku", kaže Đorđe Stanojčić i spušta se u crvenu, plišanu fotelju ispred svoje vodenice na rijeci Krupici; u Krupi na Vrbasu, nadomak Banjaluke. Križaljka i dnevne novine su nakon puštanja vodenice u pogon na redovnom planu i programu, šali se Đorđe, danas u svakom slučaju u naredna četiri sata. „Toliko dugo se melje kukuruz, to vam je neki prosjek. Ali četiri sata su ništa, heljda se melje duplo duže. Nije to električni mlin, pa da je sve gotovo za petnaest minuta. Ovdje je sve prirodno i iskonski, ali zato je to i najzdravije“, kaže Stanojčić.

A onda opipava prvo brašno koje iz žrvnja pada u veliku platenenu vreću i zadovoljno klima glavom. „Evo“, kaže Đorđe „pogledajte! Pravo integralno brašno se osjeti pod prstom! Tu se melje samo puno zrno, nema nikakvih odvajanja, i sve što je zdravo i kvalitetno ostaje tu i skuplja se u ovoj vreći.“

Oživljavanje tradicije

Mlinar Đorđe Stanojčić jedan je od posljednjih čuvara banjalučke mlinarske tradicije, veliki ljubitelj zdrave hrane i još veći zagovornik ispravnog odnosa prema prirodi. Njegovi stavovi na liniji su i brojnih drugih turističkih radnika u Krupi na Vrbasu, ali i državnih institucija u RS-u, koje ovo mjesto u zadnjih nekoliko godina pokušavaju etablirati kao eko-zonu. Na taj način institucije žele promovirati turističku ponudu ovog kraja. Stanojčić se mlinarstvom, kaže, počeo baviti iz nužde, kada je 2007. godine ostao bez posla, ali je jako brzo, objašnjava, prepoznao potencijal prirode svoga kraja i svjesno se odlučio oživjeti tradiciju koju su njegovali njegov otac i njegov djed. „Tačno je, oni su takođe bili vodeničari, a ja sam do 2007. godine radio kao poštar. Onda sam dobio otkaz. Dugo sam razmišljao o tome trebam li i ja početi sa mlinarstvom, ali evo, ispostavilo se da je to bio ispravan potez. Ljudi vole doći ovdje i vidjeti sve ovo, pa onda nešto i pazare. Može se od ovoga pristojno živjeti. Neki dođu ciljano po brašno, neki dođu da razgledaju, a turista ima iz cijelog svijeta. Imam osjećaj da se za Krupu baš fino pročulo“, kaže Stanojčić.

Turisti iz cijelog svijeta

I doista, rijetki su dani kada je Krupa na Vrbasu bez turista i izletnika. Većina njih dolazi iz Srbije i Hrvatske, sve češći su posjetioci iz Njemačke, Francuske ili Italije, a u zadnje vrijeme, kaže i Đorđe Stanojčić, i iz Kine i arapskih zemalja. Svi oni oduševljeni su ljepotama Krupe na Vrbasu i ciljano se upućuju na mjesta koja ovdje žele obići. Za neke su na prvom mjestu kulturni spomenici - pravoslavni manastir ili nekropola stećaka – neki šetaju i planinare uz rijeku Krupicu, a neki opet obilaze vodenice i slapove rijeke koja se podno mjesta ulijeva u Vrbas.

„Mi smo došli na izlet iz Srbije i ovo nam je zaista prekrasno. Mi živimo u ravnici, pa ovakve vodopade nemamo često priliku vidjeti“, pričaju tako školarci iz Zaječara, koji će u Krupi na Vrbasu i Banjaluci provesti tri dana. Dok oni šetaju i slikaju se pored slapova, stariji članovi njihove grupe već su zauzeli mjesta u restoranu pored vodenica i u hladu vinograda čekaju ručak. „Omladina ima malo više energije, a mi smo sada u životnoj fazi u kojoj tu energiju moramo malo češće prikupljati“, šali se tako vođa puta grupe iz Srbije.

Stećci, manastir, planinarenje

A ta energija, ispričaće vlasnik restorana Aleksandar Vidović, organskog je porijekla; o tome se u Krupi na Vrbasu očigledno vodi računa. „Mi se trudimo da svu hranu pripravljamo sa biološkim sastojcima, bilo da je riječ o salatama, mesu ili ribi. Specijalitet su nam uštupci od heljde, njih radimo od brašna koje se melje u vodenicama ispod nas. Turisti to vole znati, to je u svijetu trend i mi se trudimo da ga pratimo. Cijeli ovaj kraj ima taj potencijal i dobro je što su to prepoznale i državne institucije, pa za Krupu na Vrbasu rade i dobru reklamu. Možda bi se moglo malo više uložiti u infrastrukturu, ali evo, mi radimo šta je u našoj moći“, kaže Vidović.

Njegov restoran posebno je pun nedjeljom, kada stanovnistvo iz bližeg okruženja i Banjaluke dođe obići manastir i crkvu Svetog Ilije. Oni datiraju iz 12. stoljeća, a izgrađeni su od kamena i vrbaske sedre, tako se savršeno uklapaju u okruženje. U dvorištu manastira nalazi se i stećak na kom su uklesani krst i polumjesec – još jedna od kulturnih atrakcija ovog kraja.

„Ljudi dolaze iz raznih razloga, neki baš zbog stećka, neki zbog manastira, neki zbog vode. Onda samo sjede ovdje i gledaju u vodopade, nekada mi zaista izgledaju omađijano“ smije se Vidović. „Krupa na Vrbasu je u svakom slučaju postala popularna i o njoj se pročulo, što je dobro. Mi u ovoj zemlji imamo veliki potencijal u ovakvim stvarima i mislim da bi se to moglo još puno bolje iskoristiti“, kaže Vidović. Krupa na Vrbasu ipak je, čini se, na dobrom putu da postane prepoznatljiva kao mjesto na kojem se uz zdravu hranu može uživati i u zdravoj prirodi; zelena oaza kao osnova zelenog turizma.

Cijela zemlja kao eko-zona

Sa ovom konstatacijom slaže se i mlinar Đorđe Stanojčić. „Mi u našoj zemlji imamo dosta ovakvih izletišta, ali na njima se često nešto gradi: hidroelektrane, stambeni kompleksi i sve to u betonu! Meni se čini da ljudi žele vidjeti nešto originalno i iskonsko, i na tome treba raditi. Najbolje bi bilo kada bi cijela zemlja imala takav imidž“, kaže Stanojčić.

A onda pakuje veliku vreću kukuruznog brašna, stavlja je na policu i žrvanj priprema za novu žitaricu. „Sad je na redu heljda. Biće uštipaka, a biće i vremena za križaljku“, smije se. „Da vi samo znate kako ti uštipci dobro idu uz domaći slani kajmak, prste da poližete!“