1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kroz kukuruze u Hrvatsku

Otkako je mađarska granica praktično zatvorena, srpske vlasti šalju izbjeglice u Hrvatsku. Posljednja tri kilometra, azilanti moraju da prepješače – sa njima je, kroz kukuruze, krenuo i izvještač DW-a Nemanja Rujević.

Još prošlog utorka, Šid je bio samo uspavani gradić na granici sa Hrvatskom. I sada, kao i uvijek, vozači stoje pored kamiona i razgovorom ubijaju vrijeme do prelaska na hrvatsku stranu. Radoznalo posmatraju desetine novinara i snimatelja, koji čekaju sa njima – ali daleko nestrpljivije. Jer, novinari čekaju na autobuse sa izbjeglicama koji tu dospijevaju iz čitave Srbije: sa makedonske granice, iz Beograda i, od nedavno, i sa prelaza u Horgošu, gdje im je mađarska policija uz pomoć ograde, biber-spreja i vodenih topova pokazala da nisu dobrodošli.

Kada dva autobusa konačno stignu, među novinarima vri: Ko će napraviti bolje snimke, ko će prije naći izbjeglicu koji može da se sporazumije na engleskom? Šid je odjednom na naslovnim stranama.

Potraga za kantom za đubre

U gomili premorenih ljudi koji izlaze iz autobusa, Husam al Habali odmah upada u oči. Rijetka, još neobrijana brada dobro pristaje tom 18-godišnjaku. Nosi ranac i pune su mu ruke – tu je voda, hljeb i sardine koje je dobio od lokalnih volontera. Hrana je donirana iz Njemačke. Mladi Sirijac disciplinovano nosi i praznu plastičnu bocu, kao da tu, u poljima kukuruza između dvije balkanske zemlje, kontejner čeka samo na njega. „I u Grčkoj sam bacao otpad u kantu. Bili smo na jednom predivnom ostrvu – tamo stvarno ne bi trebalo bacati đubre na ulicu.“

To „predivno ostrvo“ zove se Kos. Husam je tamo dospio iz drugog pokušaja, krenuvši iz turskog grada Izmira. Prvi put se zamalo udavio. Putujući relativno brzo, za osam dana stigao je od svog rodnog grada Homsa, do Šida. On je student engleskog jezika, putuje sam i zabrinut je za majku i dvije sestre koje su ostale u Siriji. Ima i starijeg brata, koji se zove Osama. Husam se nada da je brat još uvijek živ.

Die Flüchtlinge an der serbisch-kroatischen Grenze

Husam al Habali

Naime, slučaj Osame al Habalija privukao je međunarodnu pažnju. Kao mladi novinar, Husamov brat snimao je proteste u Homsu koji su izbili protiv sirijskog režima i usudio se da protivrječi zvaničnoj režimskoj propagandi. Zbog toga je prije tri godine uhapšen. Njegova porodica ne zna šta se sa njim desilo. „Trebalo bi da je u zatvoru Sednaja blizu Damaska. Sednaja ima tri paviljona: bijeli, žuti i crveni. Crveni je najgori – tamo su zatvoreni samo novinari i politički zatvorenici“, priča Husam. Pun nade, pita da li bi iz Njemačke moglo da se preduzme nešto kako bi on ponovo mogao da vidi svog brata.

Angela Merkel u slikama

Husam ima puno poštovanja za Njemačku. Ima i prijatelje u Berlinu, koji su tamo već godinama. „Možda ću i ja tamo moći da studiram. U Siriji možete da učite, učite i učite, ali na kraju završite u vojsci. Tu ne pomaže ni diploma.“ Čini se da se pomirio sa činjenicom da nikada više neće vidjeti svoju domovinu. Rat će tamo trajati dovijeka. „Do Sudnjeg dana“, kaže Husam, na trenutak se smijući svojim brigama.

Mladi čovjek razmišlja i o tome zašto Njemačka prima toliko mnogo izbjeglica u poređenju sa drugim evropskim zemljama. „Amerikanci žele samo naftu i sirovine iz Persijskog zaliva i sa Bliskog istoka. Nijemci takođe žele da nešto kontrolišu, ali za njih su to emocije. I to im polazi za rukom“, kaže on i vadi telefon iz džepa. Na ekranu se pojavljuje kancelarka Angela Merkel na fotografijama sa njemačkom zastavom ili orlom, uz izjave ljubavi na arapskom i njemačkom. „Mnogi Sirijci imaju njenu sliku na Fejsbuku ili je koriste kao pozadinu na mobilnim telefonima“.

Ali Husam dobro zna i za ljude koji pale domove za izbjeglice i psuju došljake. „Oni misle da im nismo potrebni. Ali mi naporno radimo i učimo i sigurno ćemo i Njemačkoj biti od koristi.“ Osim toga, čuo je da u Njemačkoj nema mnogo stanovnika.

„Koliko ljudi živi tamo“, pita. „Oko 80 miliona“. „Toliko? Ali ta zemlja je ogromna, zar ne?“

„Biće sve u redu“

Dok krećemo drumom prema Hrvatskoj, Husam drugima nudi svoju vodu. Sunce prži, ali to za njega nije problem. Ne brine se ni zbog minskih polja zaostalih od rata. „Bog će nam pomoći“, kaže. Hiljade neočišćenih mina pokrivaju 500 kvadratnih kilometara u Hrvatskoj. To su svjedoci raspada Jugoslavije. Husam je već čuo ime te zemlje koje više nema: „To je bio dio Velike Rusije, zar ne?“ Ipak, pažljivo sluša o ratu Srba i Hrvata koji se završio prije nego što je on rođen.

Za samo nekoliko minuta postaje jasno da Husam i druge izbjeglice ne moraju da se plaše mina. Sreću nasmiješene policajce iz Hrvatske. Jedna žena kaže da dolaze iz Kameruna, jedan od policajaca sjeća se svog omiljenog fudbalera. „Kamerun? Samuel Eto!“ Muškarac sa porodicom pita šta će sada biti. „Ne brinite, biće sve u redu“, uvjerava ih policajac na engleskom jeziku.

Hrvatska policija pretvorila je haos u red za manje od 24 časa. Sada izbjeglice ne moraju da žure kroz kukuruze, već putem, pravo prema policiji. Snage bezbjednosti su samo u srijedu popodne tu dočekale na stotine migranata. U pozadini je veliki broj policijskih transportera kojima se izbjeglice prevoze u obližnji Tovarnik. Tamo ih registruju i voze dalje do nekog od malobrojnih centara.

Husam al Habali ne zna šta da očekuje u Hrvatskoj. Najviše bi volio da odmah ode u Austriju. Ne uzrujava se kada čuje da mora da prođe i kroz Sloveniju. Za njega je to samo još jedna od etapa na putu.

Preporuka redakcije