"Krivo" ime razlog i nestanka i nepronalaska

U BiH problemima nestalih trenutno bave najmanje dvije organizacije. Prva je ICMP ili Međunarodna komisija za nestale osobe, druga je Institut za nestale. Nestalim se na različite načine bave i brojna udruženja građana formirana uglavnom na nacionalnoj osnovi. Na pitanje zašto se ipak i nakon gotovo 14 godina od okončanja ratnih sukoba još uvijek traga za oko 13 000 osoba, brojni su odgovori.Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko dokumentacionog centra čiji podaci su rasvijetlili brojne sudbine nestalih, misli da se svo vrijeme za nestalim tragalo pogrešnim, etničkim metodom. On kaže da se i oko tek uspostavljenog državnog Instituta za nestale igraju prljave političke igre i da je takav jedinstven institut trebalo uspostaviti mnogo ranije: «U njemu se prelamaju nažalost različiti politički interesi, nacionalni interesi i još uvijek vi imate i unutar samog instituta određenu vrstu etničke podjele. Imate triparitetne odnose između direktora. Imate tri direktora, pa imate kancelarije koje su isto tako etnički obojene»

Skrivanje informacija o masovnim grobnicama

Slični glasovi čuju se i iz nekih Udruženja porodica žrtava.Hajra Ćatić iz Udruženja Žene Srebrenice sa sjedištem u Tuzli:«Sve nam je u BiH kao institut jer ako treba nešto da se dogovori tri strane ne mogu nikada da se dogovore.Takav je slučaj i sa Institutom.» Jedan od tri direktora Instituta za nestale u BiH, Amor Mašović, negirajući ovakve tvrdnje u tefonskom razgovoru, za naš program kaže da to prvi put od nas čuje i da Institut ima probleme druge vrste:«Ja do sada nisam imo saznanja da je bilo ko imao takvu vrstu prigovora na rad instituta. On to definitivno nije. Naprotiv smijem ustvrditi da još u vrijeme rada entitetskih komisija takvih podjela nije bilo izuzev što su funkcionisale dvije entitetske komisije: jedna Federalna i jedna komisija iz manjeg BiH entiteta. Dakle problemi sa kojim se Institut susreće su zapravo oni naslijeđeni problemi iz vremena postojanja entitetskih komisija a rekao bi da je najistaknutiji problem nedostatak informacija, odnosno bolje rečeno skrivanje informacija o lokacijama pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica.»

Nedovoljna podrška vladajućih struktura

Amor Mašović dalje kaže da se Institut susreće i sa novim problemom kojeg nije bilo u vrijeme entitetskih komisija:«To je nedovoljna podrška institucija vlasti u radu Instituta. Tu prije svega mislim na Vijeće Ministara kao osnivača, odnosno još preciznije rečeno na ministarstvo koje je zaduženo da finansira rad Instituta za nestale osobe. Mi se tu susrećemo sa nekim vidovima opstrukcija u finansiranju rada instituta.» Institut za nestale bi u BiH trebao u potpunosti da zamijeni Međunarodnu komisiju za nestale. Do tada aktivnosti koje ICMP provodi, uključuju složene istrage, analizu DNK i saradnju s antropolozima i arheolozima koji obavljaju forenzički dio posla na terenu. Komisija ima DNK laboratorij u Banja Luci i ured u Sanskom Mostu, dok u Tuzli i Lukavcu ima tri objekta: Identifikacijski projekat Podrinje (PIP), Centar za koordinaciju identifikacija (ICD) i Centar za reasocijaciju u Lukavcu (LKRC). Na ovim lokacijama stručnjaci ICMP-a rade na identifikaciji nestalih u Bosni i Hercegovini. ICMP vrši analizu DNK kojom se nepobitno utvrđuje identitet posmrtnih ostataka na temelju zajedničkih elemenata nasljednog materijala. Na žalost ovih dana u Uredu ICMP nismo uspjeli doći do sagovornika ovlaštenih za davanje više informacija.

Mnoge majke neće dočekati identifikaciju

Kako god se efikasno radilo i ma sa kakvom skupocjenom opremom, proces identifikacije žrtava za njihove porodice je spor. Činjenicu da više hiljada vreća sa posmrtnim ostacima nepoznatog broja osoba čeka rezultate DNK analize Hajra Ćatić iz Udruženja Žene Srebrenice komentarše ovako:«Ja sam zaista ubijeđena da nekome stanje ovako kako je odgovara i da smišljeno odugovlači. Mi mnoge vjerovatno majke nećemo ni dočekati da pronađemo našu djecu jer mnoge su umrle.» Mirsad Tokača to vidi ovako:«To govori o tome da kapaciteti labaratorijski za DNK analizu nisu dovoljni i da se ti kapaciteti isto tako moraju pokušati povećati, ili osoblje povećati ili da se intezitet rada poveća. Jednostavno takvim tempom mi ćemo potrošiti ogromno vrijeme. Mislim da je to jedno ozbiljno pitanje s kojim se treba uhvatiti u koštac da bi se skratio period patnje porodica jer je to vrijeme produžena patnja, produžena tragedija hiljada ljudi.»

Amor Mašović misli da sve i nije tako loše: «Recimo iz dana u dan da je bolja situacija sve bolja i bolja u smislu sve većeg broja identificiranih žrtava, žrtava koje su eshumirane u nekom predhodnom periodu.»

On kaže da za dug period od nalaska posmrtnih ostataka do identifikacije ima više razloga i navodi neke: «Jedan je nedostatak krvi od živućih članova porodica nestalih osoba koji opet tu krv nisu dali iz nekih određenih razloga. Neki od njih iz objektivnih razloga jer su raseljeni, jer se nalaze razbacani svuda po svijetu. Drugi pak nisu imali hrabrosti, nisu imali snage da se suoče sa istinom odnosno sa činjenicom da njihovi najrođeniji nisu više živi i iz tog razoga ne žele da daju krv.Treći bitan razlog jeste taj što su mnoge od žrtava potpuno raskomadane djelovanjem bagera, buldozera i drugih mehaničkih sredstava i njihova identifikacja traje mjesecima a ponekad i godinama.»

Umrijeti nije isto što i nestati

Kako proživljavaju vrijeme iščekivanja porodice nestalih znaju one same najbolje i možda poneko od ljudi koji ima pomažu u prevazilasku njihovih trauma. Neuropsihijatar dr. Irfanka Pašagić, na više načina pomaže u liječenju ratnih posljedica: «Mislim da ranije praktično nisam ni poznavala ljudsku bol a posebno, posebno bol djece. Mislim da je to svima nama koji se bavimo ovim problemima vezanim za ratnu traumu najteže i padalo. Ja moram priznati da je bilo slučajeva kada satima nisam mogla raditi poslije rada sa nekim od djece koja su prošla to što su prošla jer nestati i umrijeti nije isto. Postoji normalan proces žalovanja kad neko izgubi koji traje različito i od vrste gubitka i od strukture ličnosti, ali u slučajevima nestanka taj proces traje praktično sve dok se osoba ne pronađe.»

Iščekujući vijest o nestalom, bližnji prolaze kroz različite periode što svaki na svoj način boli i ostavlja ožiljak. „Odmah iza rata još uvijek smo se nadali da je možda barem neko preživjeo“, - kaže Hajra Ćatić ne znajući ni danas ništa o sudbini mlađeg sina Nihada: Međutim, kako je vrijeme prolazilo i kako su se počele otkrivati masovne grobnice, postale smo svjesne da niko nije živ, da su svi poubijani.»

Bol i tuga ipak ne poznaju ime

Fazila Efendić je među 22 iz najbliže familije izgubila muža, a za sinom još traga. Kaže da vijesti o otvaranju novih masovnih grobnica svaki put teško doživljava:»Svaka novootvorena grobnica mi probudi nadu i mislim: O, Bože dragi, da li nije možda tu moj sin. Još nije identifikovan i čekam njegove kosti, smiraj njegovoj duši pored muža.» Bol i tuga za nestalim članom porodice njegove najbliže podjednako boli bilo koje vjere ili nacije da su. U BiH ni jedan narod toga nije bio pošteđen. Među Srbima u velikoj većini još uvijek vlada neki mit zavjere protiv njih barem kada su zapadni mediji u pitanju i veoma je teško naći sagovornika na ovu temu. Mlađi se lakše odlučuju da govore. Mladen Sjepanović se još uvijek živo sjeća oca i bake koji su ostali u Srebrenici nakon što su je u prvoj godini rata Srbi napustili:» Imao sam trinast godina kada se zaratilo. Sjećam se svog djetinjstva, bilo je lijepo živjeti u ovom gradu.» O sudbini i grobu bake i oca koje su ubili Muslimani Mladen nije uspio saznati ništa ni po povratku komšija što su možda bili svjedoci ili sigurno nešto znaju o tome. Zavjera šutnje kod sva tri najveća naroda u BiH postoji:»Ljudi nisu još spremni da progovore da li je to strah od nečega, ne znam. Uglavnom teško je doći do takvih informacija.»

Na kraju Mladen nam otkriva zašto je njemu važno da pronađe i sahrani kosti svojih bližnjih. I razlozi kod drugih vjerovatno su slične prirode:»Pošto sam vjernik i Hrišćanin, po našoj vjeri je red da se kosti sahrane i da svaki čovjek ima svoju grobnicu gdje bi se mogla i porodica da okupi i da oda dužnost.»

Nažalost vrijeme je najveći neprijatelj traženju nestalih. Neki od njih, kako reče većina naših sagovornika, nikada neće biti pronađeni i dostojno sahranjeni.