1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Kriptopolitika i ostali zločini

„Snowden, Snowden, ko je ono bio Edward Snowden. Je li to onaj što je oženio Bosanku?“ - Baščaršija, januara 2015.

default

Edward Snowden

Zatečeni informacijama o totalnom nadzoru, prije nepune dvije godine, na agendi evropskih političara našla se i zaštita privatne sfere. Kriptopolitika, kao neophodni projekt njemačke vlade, poticala je na samozaštitu. Građani su bili pozvani da nauče šifrirati digitalne sadržaje. Nakon atentata u Parizu došlo je do radikalnog zaokreta.

Prvi se oglasio David Cameron. Britanski premijer otvoreno se zalaže, pardon, suprotstavlja svakom vidu komunikacije koju njegova tajna služba nije u stanju prisluškivati. Konkretno, Cameron cilja na komercijalne ponude, poput WhatsAppa, koji u međuvremenu (pomoću “end to end” enkripcije) korisnicima nudi više sigurnosti.

Davidu Cameronu podršku pruža Barack Obama. Američki predsjednik također smatra da u borbi protiv terorista patriotski algoritmi moraju moći penetrirati privatnu atmosferu, ako ne cijelog svemira, onda makar svih Zemljana. I njemu, kao Cameronu, smeta trend šifrirane poruke. Jer, u svrhu vraćanja povjerenja, sve više kompanija ulaže u tehnologije enkripcije.

Dvojcu Cameron-Obama, pridružio se i njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière. Iako Njemačka još uvijek pozdravlja privatnu enkripciju, kaže de Maizière, policija, po potrebi, ipak treba biti sposobna otključati svaku komunikaciju opasnu po stanovništvo. Zvuči razumno. Ali, suštinski, njegov stav se razlikuje od američkog i britanskog.

Naravno, ni u herojskom Briselu ne žele kaskati za sigurnosnim standardima nove epohe. Aktivisti organizacije Statewatch otkrili su papir iz kojeg proizilazi da zvaničnici EU-a, na zadnja vrata, kane prisluškivati šifrirane poruke. Traži se da firme koje prodaju kriptirane programe duplikate ključeva predaju njima.

U žaru popularne antiterorističke kampanje sigurnosni aparat poteže za retorikum vanrednog stanja. Neizgovorena ucjena glasi: „Ako ne poduzmemo ništa, šta onda?“ Kad državi prijeti teror, policiji je sve dozvoljeno. Kad džihadisti nasrnu na našu slobodu, logična reakcija ministarstva odbrane sadrži se u ograničenju iste te slobode.

Samo nek je živa glava. To što činjenice upućuju na drugu sliku, to kao da nikoga ne zanima. Evo šta ovo piše Mattathias Schwarz u New Yorkeru: „Tokom proteklih petnaest godina skoro svaki veći teroristički napad na Zapadu počinile su osobe poznate policiji (…), sigurnosni organi, zapravo, nisu prepoznali značenje njima već dostupnih podataka.“

Drugačije formulirano: Cameron, Obama i de Maizière najavljuju skeniranje i pohranjivanje milijardi i milijardi privatnih poruka u ime onih nekoliko koje u tajnoj službi već neuspješno prate. Uredu, to su i dosad radili. Skandal pronalazimo u neprikrivenom totalitarističkom napadu na ideju da bilo ko, dakle mi, možemo neprisluškivano komunicirati.

Na kraju će još ispasti da je Edward Snowden odgovoran za napad na redakciju Charli Hebdoa u Pariza. Možda bi pohvatali braću da nije bilo njega. Bi sigurno. Ugrozivši rad tajnih službi, on, Snowden, je teroristima otvorio vrata. Valjda zbog toga svjetski državnici, borci za slobodu, demokrata do demokrate, jedan za drugim, proklamiraju proširenje ionako sveobuhvatnog digitalnog nadzora.