1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Kovačnice iz Oćevije

Kad ih iz daleka gledate, izgledaju kao mlinovi. Kad priđete bliže, izgledaju kao neki moćni mlinovi, a tek kad uđete, vidite da se radi o kovačnicama. Toliko starim da ne povjerujete.

Posao je težak ali ga Alojzija ne bi mijenjao

Posao je težak ali ga Alojzija ne bi mijenjao

Ako je iko kovač svoje sreće, onda je to Alojzija Vijačkić iz Oćevije, sela na putu Vareš-Olovo, čuvenog po majdanima starim toliko, da im se za godine više i ne zna. „Jesam kovač, a koliko sam sretan e, to ne znam, ali proživio sam svoj život u ovoj kovačnici koju sam naslijedio od svog oca. Imao sam 15 godina kada sam prvi put ušao u kovačnicu da radim, a sada mi je 55 godina“, kaže Alojzija. Njegov otac je u istoj kovačnici penziju zaradio, radeći do posljednjeg dana svog života. Riječ je o nasljedstvu koje se prenosi sa koljena na koljeno.

Kovačnica u Oćeviji

Kovačnica u Oćeviji

„I moj pradjed je radio u ovoj kovačnici, a umro je 1965. godine. Samo je posljednji rat prekinuo na tri godine naš kovački posao. Kovačnica je napravljena 1935. godine i to je djelo mog djeda. Kao vrlo mlad, moj otac je počeo da radi u njoj. U Olovu, u samostanu Olovske Gospe, postoje knjige u kojima piše da su ovakve kovačije postojale ovdje još prije 700 godina i mi danas, na isti način kao i tada, kujemo predmete od željeza“, kaže oćevijski kovač i dodaje da uglavnom proizvodi poljoprivredne alatke, motike, sačeve, potkovice za konje i volove. „Sve se ručno obrađuje, nema ništa mašinski“, kaže Alojzija.

Pogonsko gorivo – voda

Dok posmatram unutrašnjost kovačnice, za trenutak mi se učini da sam se nekom čudesnom vremenskom mašinom vratila u prošlost, jer tu ništa ne podsjeća na sadašnje vrijeme, ništa osim garavog lica kovačevog. „Ni u Bosni i Hercegovini, ni nigdje u svijetu se više ne kuje željezo na ovakav način. Dolaze nam novinari i stranci i oni sami kažu da nisu nigdje naišli na ovakav način obrade željeza, na vodeni pogon. Vruće željezo obrađujemo drvenim čekićem. Izgleda nemoguće, ali može se dokazati da je istina“, kaže kovač Alojzija.

Što je jača voda čekić jače udara

Što je jača voda čekić jače udara

Dakle, originalnost oćevijskih kovačnica je u tome što imaju uređaje koje tjera vodena snaga. Glavna alatka je veliki klinasti čekić, težak oko 50 kg. On je nasađen na drvenu polugu čiji drugi kraj zahvaćaju pera velikog valjka, zvanog klada. Ispod čekića je nakovanj, takođe u obliku klina, okrenutog prema gore. Kad se otvori vodena ustava, voda udara u žljebove okrećući valjak, a on onda podiže čekić koji se zatim, svom težinom spušta na nakovanj. Što voda jače udara, ritam čekića je brži.

Pravi porodični posa o

„Posao je težak, ali ja sam to izabrao i eto, tako je. Sad se ne može mijenjati. Doduše, neki ljudi su malo modernizovali ovaj posao, kupuju neke prese, ali ja sam zaobišao sve nove tehnologije i jedan sam od rijetkih koji radi po starinski, na ovaj način, kako se radilo i prije 700 godina. I kad bih imao mogućnosti, ja ne bih promijenio ništa u mojoj kovačnici“, kaže Alojzija i dodaje da se nada kako će njegov sin nastaviti ovaj porodični posao.

Željezo se zagrijava na otvorenom ognjištu

Željezo se zagrijava na otvorenom ognjištu

Ko kupuje njegove proizvode? „Mi to prodajemo po pijacama. Ja trenutno nosim u Kladanj i Živinice. Ovi drugi kovači idu u Visoko i Zenicu. Nešto šaljemo za Australiju, kad dođu turisti i ljudi koji su tamo otišli za vrijeme rata“, kaže Alojzija. „Koliko košta jedan sač?“ pitam. „Zavisi od veličine, sto, dvjesto ili tristo maraka. Posao je težak, ali se može živjeti od njega. Poslije ovog posljednjeg rata došao sam ovdje iz izbjeglištva bez ijedne marke u džepu. Imam sada auto, kuću sam napravio, nije neka, al' je - kuća. Sve od ovog posla. Nikad nisam ništa ni od koga dobio. Sin radi sa mnom, ali danas nije tu“, kaže kovač.

Trenutno su u pogonu u Oćeviji tri ovakve kovačnice i nalaze se u turističkoj ponudi opštine Vareš, a pohode ih brojni turisti i učenici na svojim ekskurzijama.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić