1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Početak

Kosovo je bila lekcija naučena iz Srebrenice

Posljednji njemački ambasador u Jugoslaviji Hans Jörg Eiff govori o tome kako je Srebrenica mogla da se desi. Prenosi i šta su mu govorili Karadžić i Milošević.

Pogledajte video 10:28

Intervju sa Hansom Jörgom Eiffom

Deutsche Welle: Gospodine Eiff, Vi ste bili posljednji njemački ambasador u Jugoslaviji. Za vrijeme rata bili ste opunomoćenik njemačke vlade za humanitarnu pomoć. Poslije toga ste, kao predstavnik NATO-a, bitno doprinijeli sprječavanju rata u Makedoniji. Možete li nam objasniti kako se mogla desiti tragedija u Srebrenici, tim prije što je to bila zaštićena zona UN-a?

Hans Jörg Eiff: Katastrofa u Srebrenici predstavljala je u izvjesnom smislu kraj, odnosno uvod u kraj trogodišnjeg rata u BiH. U Srebrenici smo doživjeli radikalizaciju politike etničkog čišćenja. Bilo je to etničko čišćenje u poslednjem stadiju. Najprije je rečeno da se ljudi moraju prognati, da treba da se izbace iz oblasti "koja pripada Srbima" a onda su muškarce i dječake ubili. Time je razvoj događaja dotakao samo dno na Balkanu, ali i u Evropi, koja kao ni bivša Jugoslavija, na takvo nešto uopšte nije bila niti spremna niti pripremljena.

Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel je rekao: "Svi smo zakazali. UN je zakazao, EU je zakazala, ja sam zakazao. Osjećam suodgovornost." Kako se moglo desiti da baš svi zakažu?

Riječ "zakazati" ne čini mi se posve prikladnom kada se podjednako primjenjuje na sve aktere. Tu postoje različiti stepeni odgovornosti, kada se radi o direktnim sudionicima. U cijelom ratu su se desile velike strahote. Račun za to plaćaju Srbi, Bošnjaci, Hrvati, kao i svi koji su počinili strahote. Oni su izvedeni pred Haški tribunal. U BiH se također sudi pripadnicima sve tri grupe. Ali to ne znači da jedna ili druga nacija i njene vođe imaju istu odgovornost. Naravno da je u slučaju Srebrenice jasno, da niko drugi nije učestvovao u izvođenju zločina do bosanskih Srba, time ne želim reći svi bosanski Srbi. Što se tiče odgovornosti međunarodne zajednice, moram reći da je to bilo vrijeme kada je bilo nezamislivo pomisliti da bi se ponovo mogao desiti rat na evropskom tlu. 1989. došlo je do pada Berlinskog zida, okončanja blokovskog konflikta. Situacija u Evropi nikada se nije činila boljom nego tada. A onda je došlo do rata u Jugoslaviji. I potrajalo je dosta vremena dok se međunarodna zajednica - naravno sa različitim stepenima odgovornosti - prema konfliktu u Jugoslaviji nije adekvatno postavila

Kako je bilo moguće da bivši komandant UN-trupa u bivšoj Jugoslaviji, francuski general Janvier, nije proslijedio NATO-u zahtjev holandskog bataljona za zračnim napadima?

Janvier se po tom pitanju oglasio u francuskom parlamentu 2002. tokom saslušanja od strane Komisije za istragu. To je objasnio prevelikom opasnošću za holandske vojnike, ukoliko bi NATO napao iz vazduha. Ja sam to shvatio ovako: Srbi, Bošnjaci i Holanđani su bili previše blizu jedni drugih na tlu i nije ih bilo moguće odvojiti da bi se moglo vojno i precizno djelovati iz vazduha.

Ali Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a. Zar se civilno stanovništvo nije moralo zaštititi bez vođenja računa o eventualnim žrtvama na holandskoj strani?

To jeste bila zaštićena zona UN-a, u kojoj su međunarodne - u ovom slučaju holandske trupe - imale ograničeni mandat, koji nije bio dovoljan da se pruži dovoljna zaštita stanovništvu. Taj mandat je bio protivrječan ali drugačije to tada politički nije bilo moguće, kada je odlučivano u Vijeću sigurnosti UN-a. Upotreba oružja je UN-ovim trupama bila dozvoljena samo u slučaju samoodbrane a ne u slučaju zaštite stanovništva. Da se potreba zaštite stanovništva povezala sa samoodbranom to bi bilo izvodljivo...ali očito da odluka na toj bazi nije donesena.

DW TV Interview Hansjörg Eiff

Hans Jörg Eiff: Srbi, Bošnjaci i Holanđani su bili previše blizu jedni drugih na tlui da bi se moglo vojno djelovati iz vazduha

Haški tribunal je u međuvremenu detaljno dokumentovao zločine Mladićevih i Karadžićevih trupa u Srebrenici. Mnogi Srbi su osuđeni. Postoje presude u Hagu, u BiH i u Srbiji. Postoji i presuda holandskog suda protiv države Holandije. Ali zar nisu holandski vojnici ipak morali pokušati zaštititi civile?

Komandant holandskog bataljona drugačije je odlučio. Stoga je prošle godine došlo do odluke civilnog holandskog suda, koji je utvrdio suodgovornost holandskog bataljona za predaju 300 bosanskih muškaraca, koji su se nalazili u njihovoj bazi u Potočarima. To se ne odnosi na cijeli zločin, na ubistvo hiljada ljudi, nego samo na jedan dio.

Tadašnji njemački šef diplomatije Kinkel tvrdi da o tadašnjim dešavanjima u Srebrenici nije bilo nikakvih pouzdanih informacija tajnih službi. Da li je to moguće?

Mislim da moramo razlikovati mogućnosti koje je imao UN i njegov najviši predstavnik u BiH general Janvier i informacije kojima su raspolagale nacionalne tajne službe, koje mu nisu bez daljnjeg stajale na raspolaganju. UN nema sopstvenu tajnu službu. On nije imao direktne informacije...

Ali postojali su američki satelitski snimci?

Naravno. Ali Amerikanci nisu bili obavezni da mu ih proslijede. Nijedna od članica UN-a nije bila obavezna da informacije svoje tajne službe dalje prosljeđuje. Naravno da bi bilo dobro da se to uradilo, u pojedinačnim slučajevima se to i radilo, ali u slučaju Srebrenice nije. Janvier je konkretno naveo pred francuskim parlamentom koje su mu informacije stajale na raspolaganju a koje nisu. U cjelini se mogao steći utisak da je bio loše informisan. Ali ne zato što je sam za to kriv već zato što sistem nije dopuštao da to bude drugačije.

U kojoj mjeri je Srbija bila umiješana u genocid u Srebrenici. Međunarodni sud pravde je oslobodio Srbiju od direktne odgovornosti za genocid.

Poznato je da je Srbija bitno pomagala Vojsku RS oružjem i municijom. Sve je dolazilo iz magacina JNA, koja je - što je bila posljedica rata - pretvorena u srpsku armiju. Zašto? Zato što su Hrvati, Makedonci, Kosovski Albanci i Slovenci izašli iz nje. Ostali su samo Srbi i njihov glavni centar je bio Beograd. Ali to pravno ne znači da je za ubistvo hiljada bosanskih muškaraca i dječaka direktno odgovorna Srbija. Za to ne postoje dokazi i mislim da se nije moglo očekivati da se nađu pisani dokazi za naredbe koje su možda došle iz Srbije. Važno je sagledati da ni do danas nije utvrđena najviša instanca koja je naredila ubistvo hiljada bosanskih muškaraca i dječaka.

Gospodine Eiff, kako objašnjavate brutalnost s kojom su nastupili Mladićevi i Karadžićevi vojnici u Srebrenici? Kada je Mladić ušao u Srebrenicu, rekao je: Ovo je osveta Turcima.

Ko snosi odgovornost i ko je dao naredbu, Mladić ili Karadžić, neko ispod njih ili se to jednostavno tako razvijalo - a sve je moguće - nije razjašnjeno. Može se reći da je Srebrenica bila nešto što je po nezamislivoj svireposti do tada bilo nezapamćeno. U ratu u BiH su se i ranije dešavale stvari kojih nije bilo u takvoj mjeri kao u ratu u Sloveniji i Hrvatskoj. Rat u BiH je bilo svirepiji nego drugi ratovi. Kao jedan od razloga je velika povezanost i etnička izmješanost tamošnjeg stanovništva gdje je prijetnja ili osjećaj prijetnje već mogao, mada nije neizbježno i morao, da izazove nerede.

Vi ste imali priliku da se susretnete i razgovarate sa Karadžićem. Bili ste svjedok njegove, kako ste jednom izjavili "fiksiranosti na islamski fundamentalizam", on je pred rat stalno ponavljao kako u BiH postoji prijetnja od islamskog fundamentalizma. Je li ona bila opravdana?

On je jedini od svih četvoro lidera bosanskih Srba, sa kojima sam vodio razgovore (op. autora: Plavšić, Koljević, Krajišnik i Karadžić), kako se činilo najviše zastupao mišljenje da su muslimani u BiH fundamentalistički orjentirani, da im je stalo da Bosnu urede po islamskim pravilima, po šerijatu. Insistirao je na tome i stalno je ukazivao na Islamsku deklaraciju, koju je Izetbegović objavio zbog čega je morao u zatvor. Ja sam pročitao Izetbegovićevu "Islamsku deklaraciju" i Karadžiću sam rekao da nisam u njoj mogao da nađem ništa od njegovih optužbi. O tome smo diskutovali i u krugu njegovih kolega i Karadžić je zaista bio jedini, koji je izvukao takve zaključke iz Islamske deklaracije.

DW TV Interview Hansjörg Eiff

Hans Jörg Eiff u intervjuu za DW: "Ko snosi odgovornost: Mladić ili Karadžić ili neko ispod njih još nije razjašnjeno."

Odakle je dolazio njegov strah od islamskog fundamentalizma?

Ne znam. Nisam to sebi mogao da objasnim, jer Karadžić je bio neuropsihijatar. Za njega se zapravo moglo pretpostaviti da se može dobro uživjeti u psihu ljudi. Palo mi je u oči da to kod njega, očigledno, na eklatantan način, nije bilo slučaj. Bosanski islam, koji je tradicionalno slovio kao jako umjeren - možda to nije važilo za sve, možda je bilo drugačijih Bosanaca ali ja ih nisam susreo - ali do danas se održalo mišljenje da tadašnji politički islam u BiH nije predstavljao opasnost niti za Srbe niti za Hrvate u BiH. Sam Milošević mi je rekao: "Naši ljudi, dakle Srbi u Bosni, nisu ugroženi, za razliku od onih u Hrvatskoj".

Gospodine Eiff, Vi ste, neposredno pred rat, razgovarali ne samo sa političarima već i sa običnim ljudima u Bosni. Jedan srpski seljak Vam je nagovijestio da će doći do rata.

Vozio sam se autostopom s njim, jer mi se auto, na putu za Sarajevo, pokvarilo u Milićima. Taj srpski seljak mi je rekao: "Pogledajte, ovdje u mjestu imamo džamiju i crkvu, mi živimo skupa i u miru. Ponekad dođe do tuče nekad na svadbi, ali živimo u miru. Uskoro će međutim doći do rata." Onda zam ga zapitao: "Zašto će doći do rata?" a on mi je odgovorio: "Zato što nas naše vođe", a onda je naveo njihova imena, "ubjeđuju da smo ugroženi. A ako dođe do rata i ja ću morati uzeti oružje u ruke jer će me u protivnom proglasiti izdajnikom i ubiti."

Da li je međunarodna zajednica izvukla pouku iz Srebrenice i rata na području bivše Jugoslavije?

Lekcija, naučena iz Srebrenice, postala je jasno vidljiva 1999. u ratu na Kosovu. Tu se nije postupalo kao u slučaju Bosne. Kratko se pokušalo raditi na smirivanju situacije sa nenaoružanim posmatračima OSCE-a ali je bilo očigledno da taj pristup nije vrijedan pažnje. A kada je potom Milošević odbio da u zemlju pusti robusno opremljene i naoružane trupe sa robusnim mandatom, što znači sa jasnim mandatom za borbu u slučaju potrebe a ne samo u samoodbrani, zemlje, članice NATO-a su se odlučile na intervenciju. A onda se desilo to što se desilo. Rat iz vazduha je trajao dva i po mjeseca a onda je bio okončan. A kada se sjetite da je rat u BiH trajao tri godine, znate da se to moglo desiti i na Kosovu, da se međunarodna zajednica nastavila ponašati kao u slučaju Srebrenice. To je bila pouka iz Srebrenice: drugačije se postupilo iz ubjeđenja da se Srebrenica nikada više ne smije ponoviti.

Audio i video zapisi na tu temu