Konferencija o sigurnosti u znaku izgovora

Minhenska konferencija o sigurnosti je već 40 godina mjesto posebno jasnih riječi i izjava. Ona i živi od toga da političari na ovim sesijama neuvijeno kažu ono što misle. Ove godine organizatori su htjeli još više - opipljive rezultate. "Nema više izgovora", glasio je moto.

Ipak, moto je jedno, a praksa nešto drugo. Već prilikom samog otvaranja skupa svijet je od iranskog šefa diplomatije Manučera Motakija dobio samo niz izgovora. Izgovora o tome zašto Iran nije zaustavio proces obogaćenja urana, iako to Vijeće sigurnosti UN-a odavno traži. Izgovora na pitanja o stanju ljudskih prava, ili o prebacivanjima da su predsjednički izbori lažirani. I sve to je Motaki prezentovao bizarnim i provokantnim tonom.

Ali nije samo režim u Teheranu majstor izgovora i obilaženja konkretnih dogovora. I od diplomata zapadnih država su se mogli čuti razni izgovori. O tome zašto privredno moćna EU nije preuzela veću odgovonost na međunarodnoj političkoj sceni, što njeni partneri odavno traže. Ili o tome zašto je samo poželjan, ali nedostižan svijet bez atomskog oružja.

I njemačka vlada se ponašala slično. U Berlinu dobro znaju da je potrebno povećati broj stranih vojnika u Afganistanu, ako se želi pružiti šansa stabilizaciji te zemlje. Jasno je da je ponuda od 500 vojnika Bundeswehra više za Afganistan nedovoljna, te da se za red u njemačkoj zoni odgovornosti u Afganistanu sada moraju pobrinuti Amerikanci. I vlada u Berlinu je na ove konstatacije ponudila samo izgovore, što samo smanjuje njen uticaj.

Evropljani bi rado da imaju veći uticaj u svijetu, ali im za tako nešto nedostaje političke snage. Izgovori ustvari prikrivaju nemoć.

Njemačka vlada je posegnula za izgovorima zato jer se boji političkog samoubistva. Ona smatra da biračima ne može prodati odluku o slanju dodatnih vojnika u Afganistan. A Iran? Njegov predstavnik u Minhenu je koristio ubjedljivo najbezobraznije izgovore smatrajući ostatak svijeta naivcima. To su uvidjeli i Rusi i Kinezi, inače prijateljski nastrojeni vladi u Teheranu. Iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad je, naime, još dok je trajala diskusija u Minhenu najavio produkciju obogaćenog urana.

Lako je moguće da ćemo se kasnije ovogodišnje Minhenske konferencije prisjećati kao mjesta gdje se raspršio i posljednji tračak nade da će se riješiti spor s Iranom. To bi se moglo nazvati i jedinim rezultatom ove konferencije, što je, opet, vrlo žalostan rezultat.

Autor: Andreas Noll

Odg. ur: Azer Slanjankić