1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Konferencija koja sigurno neće spasiti svijet

Puno buke oko ničega: u Dohi nisu ispunjena očekivanja. Konferencija o klimi nije donijela značajne rezultate. Ona je samo pokazala nemoć UN-ovih pregovora o klimi, smatra u DW komentaru Irene Quaille.

Svaki put ista stvar: oko 20.000 ljudi dva tjedna pregovara i razgovara na UN-ovoj konferenciji o klimi. Države koje već osjećaju posljedice klimatskih promjena se žale i apeliraju. Industrijske zemlje pak slijede vlastite interese. Klimatski grešnici blokiraju. Organizacije za zaštitu okoliša upozoravaju.

Da konferencija nije završila u petak, kako je i planirano, je već postalo ritual. Medijski učinkovito su ministri za okoliš pokazivali kako znaju zasukati rukave i izdržati cjelonoćne pregovore kako bi spasili svijet od klimatskih promjena. U biti to više i nije moguće kod ove UN-ove "priredbe".

Irene Quaile

Irene Quaile

Ako veliki CO2 zagađivači Kina i SAD nisu spremni prihvatiti obvezujuće ciljeve emisije, onda se to neće promijeniti ni u dva tjedna neprospavanih noći. Ako su Sjedinjene Američke Države oslabljene zbog vlastite dužničke krize, onda ni "klimatski pregovarači" neće moći izvaditi zeca iz šešira. Ako Europska unija ne uspijeva svoju vlastitu članicu Poljsku privoliti na zajednički cilj smanjenja emisije štetnih plinova za 30 posto, a ta svađa se nastavi u Dohi, onda Europa ni ne može na godišnjoj mega-konferenciji preuzeti vodeću ulogu.

Produžetak protokola iz Kyota: miljokaz ili slamka?

Kao uspjeh summita u Dohi se promatra produžetak Protokola iz Kyota do 2020. Pritom su ciljevi iz toga sporazuma slabi, a zemlje potpisnice odgovorne za samo 15 posto smanjenja emisije štetnih plinova na svijetu. I to bi sad trebalo predstavljati novi sporazum o zaštiti klime na svijetu? Kako bi se postigao cilj od zadržavanja globalnog zatopljenja za dva stupnja, trebale bi se do 2050. smanjiti emisije štetnih plinova za 85 do 90 posto. Svjetska banka je nedavno upozorila da bi moglo doći do zatopljenja od čak četiri stupnja Celzijevih. Sve će više biti ekstremnih vremenskih katastrofa, suša, poplava. Led na polovima se topi. Razina mora raste sve brže. Zemlje koje su već danas pogođene tim scenarijima su s konferencije u Dohi opet otišle praznih ruku. Dogovoreno je da bi od 2020. za mjere za zaštitu klime trebalo na raspolaganju stajati 100 milijardi dolara godišnje. Kako se taj iznos želi postići, ostalo je nejasno.

Godišnja megakonferencija više nema smisla?

Odluke, kojima bi se mogla zaštititi klima, se moraju donositi negdje drugdje: u nacionalnim vladama i parlamentima, gdje međutim zaštitu globalne klime u stranu guraju kratkoročni politički i gospodarski interesi. Na summitima poput G8 ili G20, na kojima se odlučuje o svjetskim zbivanjima, mora se na dnevni red staviti i zaštita klime.

Zemlje u razvoju se ustrajno drže UN-ovih pregovora o klimi, jer nigdje drugdje nemaju pravo glasa. Međutim, čemu uopće pravo glasa na jednom krugu nesposobnom da djeluje, gdje u najboljem slučaju dolazi samo do mlakih kompromisa?

Odgovornost za globalnu zaštitu klime se ne može prebaciti na glavne pregovarače UN-ove konferencije o klimi. Zaštita klime se mora usidriti u svakodnevnoj politici: odvraćanje od korištenja krutih goriva, brza izgradnja postrojenja za obnovljivu energiju te stavljanje novca na raspolaganje kako bi se zemljama u razvoju omogućilo da prežive zbog grijeha koje su u prošlosti činile industrijske zemlje - sve to treba stajati u prvom planu.

Iako treba iskazati poštovanje za dobru volju i naporan rad pregovarača, mora se zaključiti i kako bi UN-ova konferencija o klimi mogla postati godišnja alibi-manifestacija koja će samo odvratiti pozornost od potrebe brzog i dugoročnog djelovanja. Ovakva vrsta mega-konferencije ne može spasiti klimu. Politika i ekonomija su sada na potezu. Ali i svaki potrošač i svaki birač na svijetu.

Autorica: Irene Quaille

Odgovorni urednici: Marina Martinović / A. Šubić