1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Konačna presuda u slučaju "Vukovarska trojka"

U Den Haagu se danas izriče presuda u prizivnom postupku protiv "Vukovarske trojke". U prvostupanjskoj presudi su oficiri JNA Mrkšić je osuđen na 20, Šljivančanin na pet godina zatvora. Radić je oslobođen optužbi.

Vukovar u studenom 1991. godine nakon ulaska JNA

Vukovar u studenom 1991. godine nakon ulaska JNA

Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) odlučuje o žalbama haškoga tužiteljstva, koje za Mrkšića i Šljivančanina traži veće kazne, a njihova obrana oslobađajuću presudu, kao što je to učinjeno i u slučaju trećeoptuženoga Miroslava Radića.

Presuda „vukovarskoj trojki“ (predmet se na sudu vodi pod nazivom „Vukovarska bolnica“) izrečena je u rujnu 2007. godine. Kako je istaknuto u njezinu obrazloženju, predmet se nije bavio zbivanjima u Vukovaru, već „tragičnim događajima na Ovčari 20. studenog 1991. kada su, kako je dokazano, ubijene 194 identificirane osobe, dok su prije toga ratni zarobljenici mučeni (…) zbog svog sudjelovanja u hrvatskim snagama u bitci za Vukovar“. Prema dokazima, utvrđeno je da u tim zločinima haaški optuženici nisu bili izravni sudionici, već da su to učinili pripadnici srpske Teritorijalne obrane i srpskih paravojnih snaga. Također je utvrđeno da ni jedan od optuženih nije izdao zapovijed za ubojstva i mučenja.

Mnogi vukovarski domovi su razoreni za vrijeme rata

Mnogi vukovarski domovi su razoreni za vrijeme rata

Mrkšić „pomogao u zločinu“

Mrkšić je bio taj koji je zapovjedio evakuaciju vukovarske bolnice, a zadatak je povjerio Šljivančaninu, koji je trebao ljude u bolnici razdvojiti u dvije skupine – civile i, kako je to u završnoj riječi rekao sudac Kevin Parker, „osumnjičene za ratne zločine“. A Mrkšićev je „grijeh“ sljedeći: iako je znao da su na Ovčari, kamo su odvedeni zarobljenici iz Vukovarske bolnice, pripadnici TO (Teritorijalne odbrane) i paravojnih jedinica, „kao i za prijetnju koju oni predstavljaju ratnim zarobljenicima“, tadašnji je zapovjednik prestižne Gardijske motorizirane brigade JNA ipak povukao svoje postrojbe iz tog objekta. No, i prije toga su snage kojima je zapovijedao Mrkšić zarobljenike u hangarima na Ovčari držale u neljudskim uvjetima, ocijenio je Tribunal. Ukratko, Mrkšić je proglašen krivim za kazneno djelo pomaganja ubojstava, mučenja i okrutnog postupanja zbog čega mu je dosuđena kazna od 20 godina zatvora.

Šljivančanin „nije osigurao stražu“

Pet zatvorskih godina kazna je koja je izrečena Veselinu Šljivančaninu za pomaganje i podržavanje mučenja ratnih zarobljenika. Kako su obrazložili suci, njegov je propust bio što

Spomenik žrtvama na Ovčari

Spomenik žrtvama na Ovčari

nije osigurao odgovarajuću stražu JNA na Ovčari koja bi spriječila „srpsku Teritorijalnu odbranu i paravojne snage da tuku ratne zarobljenike kako bi ih kaznili za njihovu pripadnost hrvatskim snagama u Vukovaru.“

Valja istaknuti da su sve optužbe za zločine protiv humanosti odbačene, jer je Sudsko vijeće ocijenilo da na Ovčari nisu ubijeni civili, nego ratni zarobljenici dovedeni iz vukovarske bolnice, gdje su bili posebno izdvojeni „zbog svoje djelatnosti u hrvatskim vojnim snagama u Vukovaru.“

Radić „ništa nije znao“

Znakovito je da se tužiteljstvo nije žalilo na dio presude prema kojoj je trećeoptuženi u ovom predmetu, bivši kapetan JNA Miroslav Radić, oslobođen krivice po svim optužbama i pušten iz pritvora Međunarodnog suda. Dokazi koji bi ga teretili za Sudsko vijeće nisu bili uvjerljivi – i optužbe tužiteljstva da je zapovjednik čete 1. bataljuna Gardijske motorizirane brigade „znao ili imao razloga da zna da su vojnici pod njegovom komandom počinili zločine na Ovčari“ pale su u vodu.

U hrvatskoj javnosti presuda „vukovarskoj trojki“ nazvana je skandaloznom. Isticalo se kako je usprkos masovnom pokolju za koji ih se tereti ukupna dosuđena zatvorska kazna samo 25 godina. Ogorčenost je tim veća jer su Mrkšić, Šljivančanin i Radić (uz bivšeg vukovarskog gradonačelnika Slavka Dokmanovića, koji je u Sheveningenu izvršio samoubojstvo) jedini koji su zbog zločinā u Vukovaru stigli u Haag. Čuli su se komentari kako bi presuda „toj trojici bila oštrija da su osuđeni u Beogradu“. Čak je i jedan od srbijanskih odvjetnika, Momčilo Bulatović izjavio kako bi „vukovarska trojka u Beogradu dobila drakonske kazne“. (No, i to je sada upitno jer je na ponovljenom suđenju na specijalnom sudu u Beogradu izravnim egzekutorima s Ovčare dosuđena kazna od 20 godina – op. a.).

Tužiteljstvo loše obavilo posao

Nakon izricanja presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću ratna i sadašnja ravnateljica Vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac samo je rekla kako rad Haaškoga suda „jednostavno nema smisla“. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nije krio razočaranost: „Očekivali smo nešto više pravde u Haaškom tribunalu“, izjavio je.

Ugledni pravni stručnjak Ivo Josipović, međutim, drži da je sudsko vijeće sudilo pravedno, na osnovi onoga što su dobili tijekom postupka – pritom je potpuni promašaj na strani tužiteljstva, koje je očito loše

Mesić razočaran prvom presudom

Mesić razočaran prvom presudom

obavilo posao. „S obzirom na razmjere zločina, u Vukovaru je bila industrija smrti, bio je to tako strašan zločin da onaj tko je sudskom presudom proglašen krivim može dobiti jedino maksimalnu kaznu,“ smatra Josipović.

Optužnica protiv Hadžića

A kako je istaknulo u svom obrazloženju i samo Sudsko vijeće, optužnica se nije bavila okolnostima rata u Vukovaru, napadima JNA i drugih srpskih snaga na grad i civilno stanovništvo, stravičnim razaranjima i mnogobrojnim civilnim žrtvama tih vojnih operacija. Većina tih pitanja sadržana je u optužnici protiv „haaškog bjegunca“ Gorana Hadžića.

Međutim, ključan je još jedan detalj. Kada je haaško tužiteljstvo prvi puta – 1995. – sastavilo optužnicu protiv „vukovarske trojke“ jedna od njezinih glavnih točaka teretila ih je za sudjelovanje u „udruženom zločinačkom pothvatu“ kojemu je cilj bio progon Hrvata i drugih "nesrba" koji su se, nakon pada Vukovara 18. studenog 1991., nalazili u vukovarskoj bolnici. Stav sudskoga vijeća: „Nema direktnih dokaza koji to pokazuju.“

Presuda ipak korisna?

Ministar pravosuđa i pravni zastupnik Hrvatske pred Haaškim sudom Ivan Šimonović u takvom obrazloženju iščitava i nešto pozitivno: „Sud je u ovom postupku ukazao na to da nedvosmisleno postoji zapovjedni lanac, gdje se pukovnik, kasnije general Mrkšić nalazi na čelu svih jedinica koje su djelovale na tom području – ne samo jugoslavenske vojske nego i paravojnih jedinica i teritorijalaca. Za hrvatsku tužbu (pred Međunarodnim sudom pravde) to olakšava utvrđivanje zapovjedne odgovornosti JNA i države čija je to vojska bila“, protumačio je Šimonović.

No, dalje od Mrkšića u tom zapovjednom lancu ICTY nije išao. Optužnica protiv samoga vojnoga vrha, sa tadašnjim jugoslavenskim saveznim sekretarom za obranu Veljkom Kadijevićem na čelu, u Haagu nije podignuta. Za ratne zločine počinjene u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske protiv njega i drugih u političkom i vojnom zapovjednom lancu optužnica leži na Županijskom sudu u Osijeku. Na popisu je i cijela „vukovarska trojka“ iz Haaga.

Autorica: Tatjana Mautner, Osijek

Odgovorni urednici: Anto Janković, Marina Martinović