Komentar: Briga za sigurnost u svijetu
22. januar 2005Zemljotresi, cunami- talasi, tajfuni, suse,hemijske nesrece... i mnoge druge prirodne katastrofe uvijek su iznova odnosile na hiljade ljudskih zivota. Sada svjetska zajednica zeli u najmanju ruku smanjiti rizike.
Predostroznost pred katastrofama je sasvim razumljiva i mogu je potpisati sve nacije. Koja bi to vlada sebi dopustila da se ne brine dovoljno za svoje stanovnistvo?
U odnosu na ovo novo odusevljenje , lako zapada u zaborav jedna cinjenica: za zastitu i predostroznost od katastrofa vec dugo se mnogo vise brinu industrijske zemlje, dok su zemlje poput Indonezije ili Indije pokazivale manje interesa.
Svakim dolarom koji se ulaze u predostroznost, sprjecavaju se posljedice stete od sedam do osam dolara. Ove su brojke vec godinama poznate. No, uprkos tome, malo je ucinjeno na sprjecavanju i zastiti od katastrofa. Smrtonosni cunami-talasi sada su promijenili perspektivu.
Uz to dolazi jedan vazan faktor: UN zeli postati pokretacka snaga i iskoristiti trenutak cunami-katastrofe. Sada se pruzila jedinstvena sansa da UN povrati poljuljano povjerenje.
Koordinacija pomoci , izgradnja sistema za rano upozorenje i dugorocna predostroznost postaju novi vazni zadaci svjetaske organizacije. Na taj nacin UN bi mogao korupciju u vlastitim redovima, kao i optuzbe na racun Plavih sljemova za seksualne skandale, potisnuti u zaborav. Ali, praksa je teza od teorije.
Na UN-ovoj konferenciji o zastiti od katastrofa, zemlje ucesnice mogle su se sloziti samo oko gradnje sistema za rano upozorenje, najprije u Indijskom okeanu za zamljoters i cunami, a potom za gradnju globalne centrale upozorenja za cunami, i konacno za sve druge vrste katastrofa. Ali, kod ponuda za pomoc, sve zemlje su prije svega imale na umu vlastiti prestiz.
Japan i SAD su svoje sisteme u Pacifiku isticale kao primjer, Njemacka je iskoristila priliku da naglasi svoje sposobnosti na podrucju ranog uporozavanja. Tako se nije mogla postici saglasnost oko tehnike , ili pak obuke ljudi za zastitu od cunamija.
Predostroznost je vazna i nije skupa. Ali, ne treba zaboraviti ni druge potrebe siromasnih. Njima trebaju skole, voda za pice, ljekarska briga, rad i penzija.Takva sigurnost je isto tako neophodna i pozeljna.