1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Komedija o džihadu

Belgijski pozorišni autor se svojom predstavom o deziluzioniranim mladima, koji odlaze u rat u Siriji, pobrinuo za senzaciju. Ismail Saidi je u predstavi pomiješao činjenice sa ruganjem i predrasudama prema islamu.

Bilo je planirano pet izvođenja predstave u decembru 2014. godine - samo nekoliko dana uoči napada na satirični magazin "Charlie Hebdo" u Parizu i otkrivanja terorističke ćelije u Verviersu u Belgiji. Tada se otvoreno žestoko diskutiralo o belgijskog mladeži, koja tajno odlazi u Siriju kako bi se tamo borila na strani Islamističke države. Predstava "Džihad" je sadržavala sumorne, prijeteće asocijacije.

U ovoj situaciji Saidi je odlučio da također mora pokazati smiješnu stranu ovog fenomena iako ju je tek morao pronaći. On je tako kreirao tri nesretna lika koji su bili uvučeni u scenu onih koji podržavaju islamiste i konfrontirao ih sa onim što on smatra stereotipima i greškama u muslimanskom društvu. Sve je bilo bazirano na njegovom vlastitom i životu njegovih prijatelja.

Naslov komada "Džihad" je iritirao. "Ljudi su bili uplašeni jer nisu znali šta to sada treba da znači", prisjeća se Saidi sa smješkom. "A kada sam medijima rekao da je to komedija onda sam tek uprskao stvar. Njihova reakcija je bila: "Komedija? Jesi li ti lud?"."

Theaterstück Djihad

Scena iz "Džihada"

Za Lucilu Poulain, PR-menadžerica, to je bilo teško vrijeme: "Novinari nisu željeli čuti ništa o tome. Oni su se protivili čak da naziv "Džihad" unesu u svoju plan i stave na svoju agendu", prisjeća se ona. Lucila je dobila gomilu optužujućih mailova i poziva. "Kako možemo u ovakvim vremenima jednom pozorišnom komadu dati naziv "Džihad", pitali su nas. Smatrali su da smo ludi i opasni." To se promijenilo tek kada su ljudi pogledali komad. Nakon toga su zavoljeli junake ove predstave: Redu, Elvis-Fan Bena i Islamila.

Muslimani ismijavaju muslimane

Reda Chebchoubi i Ben Haidou, oboje glumci u predstavi, su prijatelji. Saidi je napravio priču na osnovu vlastitih iskustava koje su svi imali na ulicama Brisela. On je sa 14 godina zapravo trebao otići u rat u Afganistanu. Bilo je to nešto, što je naišlo na veliko odobravanje u njegovom džematu. On se odupro pritisku. Što se dogodilo sa onim koji su nisu uspjeli oduprijeti on ni danas ne zna.

Najlošije je pri tome bilo da su javnost i vlada o tome znale, ali one su pustile da oni odu jer su na tro gledali kao na borbu protiv Rusa u tadašnjem Hladnom ratu, kaže Saidi. Dodaje da se i ovdje na početku mislilo da mladi ljudi odlaze u Siriju kako bi se borili protiv predsjednika Assada. "Dozvolilo im se da odu", smatra Saidi.

Saidi doduše sve priča koristeći žargon i pravi viceve, ali njegova poruka je smrtno ozbiljna: Muslimani i ostale zajednice se moraju međusobno pomagati kako bi zaštitili svoju djecu i sebe same od terorističkih prijetnji. To je razlog zašto autor pokušava "džihadistima" dati ljudsko lice da bi pokazao kako tri normalne mlade osobe mogu krenuti stranputicom jer ne vide perspektivu.

U predstavi za troje prijatelja u Siriji vrlo brzo sve krene naopako i smijeh se pretvori u suze. Ali tu već poruka djeluje, smatra Saidi. "Ako osjećate nešto za to troje, onda možda nije sve prekasno."

Poruka je stigla u sve muslimanske zajednice. Saidi je dozvolio da skupa sa njim nastupi i belgijski reper Badibanga Ndeka sa svojom pjesmom "Na Lingi Yo" (na kongolskom: "Volim te"). "Badi" pjeva o svojoj višerasnoj porodici i upozorava sve ekstremiste da je ova vrsta građana san Martina Luthera Kinga i noćna mora Barta de Wevera i Marine Le Pen.

Prezir koju Le Penova ima prema radikaliziranoj mladeži bio je motiv za Saida da napiše "Džihad". On je želio da nezadovoljni mladi Belgijanci uvide da nisu sami i da ostali Belgijanci pokušavaju bolje shvatiti tu situaciju.

Theaterstück Djihad

Autor Ismail Saidi u razgovoru sa publikom

Sličnosti sa Charlie Hebdo

To mu je pošlo za rukom već početkom mjeseca sa studentima College Notre Dame de Bon Secourse iz belgijskog Binchea. 17-godišnja Amadine Falcicchio kaže da je doduše znala da postoje problemi integracije u Belgiji, ali da ih ona sada može bolje shvatiti. Njena kolegica iz razreda Emma Innocente je bila veoma nesigurna da pođe pogledati pozorišni komad koji bi trebao biti komedija o nečemu što je tako opasno kao što je džihad, ali sada smatra da je to dobra ideja. "Nema mnogo prilika da se o tome govori osim ako se o tome ne govori u medijima. Sada čak možemo o tome govoriti sa podsmijavanjem i vicevima."

Učiteljica Caroline Wallez dodaje da ne vjeruje da će "Džihad" pomoći vlastima da odgovore Belgijance od odlaska u Siriju, ali da on u najmanju ruku predstavlja studentima podstrek za razmišljanje.

Saidi kaže da su mu se majke djece, koja su otišla na ratišta u inozemstvo, zahvalile jer je njihovu djecu predstavio kao ljude, a ne kao monstrume. Chebchoubisova majka se čak popela na scenu i ispričala se u suzama zbog toga jer je bila prisiljena da odustane od velike ljubavi prema svom sinu. Tek sada, nakon što je vidjela ovaj komad, rekla je da može sve razumjeti.

Kao i uvijek kada je riječ o osjetljivim religijskim temama postoje kritike, pa tako i u slučaju Saidovog pozorišnog komada. On sam ne želi govoriti o prijetnjama koje su on i njegova trupa primili zbog toga što su na taj način predstavili islam. Isto tako u javnim diskusijama stalno dolazi do poređenja sa Charlie Hebdo čiji novinari su prije godinu dana ubijeni od strane islamista.

"Naravo da nas je strah", kaže PR-menadžerica Poulain, ali Charlie Hebdo se zalagao za slobodu izražavanja i "i mi se moramo boriti onako kako su se i oni borili."

Preporuka redakcije