Kome treba kolektivni centar u Tasovčićima?

Ulazim u kamp „Tasovčići“ na temperaturi od bar 35 stepeni Celzijusa. Na putu prema jugu, ovo predgrađe Čapljine, smješteno je tek nekoliko stotina metara od mosta „Dr. Franjo Tuđman“. Kolektivni centar „Tasovčići“ u Tasovčićima je jedan od onih najdugovječnijih u BiH. Još je bio rat kad je otvoren. Jedni kažu '93., drugi '94. godine. Nije važno; uglavnom, kad malo razmislite, davno je trebao biti zatvoren.

U kampu su rođena djeca, sklopljeni brakovi, …

Sunce baca dugačke sjenke po prašnjavom putu, između trošnih straćara napravljenih od šperploče. Na krovovima je voda u plastičnim bocama. To se grije voda za pranje. U kampu je 181 osoba koja ima status interno raseljenih. Samo tri porodice, od 81, se žele vratiti u svoje prijeratne domove. Većina stanara su iz Kaknja, Zenice i okoline. U kampu ima oko dvadesetoro djece koja su tu rođena, bračnih parova koji su tu sklopili brak, narkomana, alkoholičara i psihijatrijskih bolesnika. Policija ovdje, često ima pune ruke posla. Kako neko može da preživi na skoro 40 stepeni Celzijusa, ispod limenog krova u 20 kvadratnih metara? I zašto, ako ne mora?

Prvi stanovnici kampa, kako oni sami zovu ovaj kolektivni centar, koje zatičem u mršavoj hladovini kućica, odbijaju da bilo šta kažu. Nekoliko žena otvoreno izražava svoj gnjev prema novinarima. „Mnogi su dolazili, slikali nas, ali ništa nam to nije pomoglo“, kaže jedna od njih.

Humanitarna vizija časne sestre Josephine

Luka Budimir je iz sela Lučići kod Kraljeve Sutjeske. Iako jedan od raseljenih, trenutno volonterski obavlja funkciju voditelja kampa, zamjenjujući osobu koja je na trudničkom bolovanju. Luka ima 50 godina, distrofičar je i pokretan samo uz pomoć kolica. Ima solidnu penziju i ne žali se na svoju sudbinu. Zadovoljan je „kako je moglo biti“, ali je razočaran situacijom u kampu. „Irkinja Josephine Walsh je unijela mnogo zle krvi među nas. Ona je, navodno, časna sestra, koja se bavi humanitarnim radom. Već desetak godina dolazi ovdje, gradi vile 'Karingtonke', ali najčešće s ljudima koji nisu u kampu, novcem koji po svijetu skuplja za nas“, kaže ogorčeno Luka i dodaje kako se zbog toga svi u kampu osjećaju na neki način prevarenim.

„Dolazi ovamo sa vrećama novca. Dođe ona i u naš kamp i podijeli nekima tisuću, dvije tisuće eura, ali samo onome kome ona hoće.“ „Jeste li je pitali zašto pravi razliku među vama?“ – pitam. „Jesmo. Ona kaže da ima viziju koja joj od Boga dolazi i sve radi prema njegovim uputama“, odgovara Luka.

Na sljedećoj stranici: Da li i Bog pravi razliku među ljudima?

Čudesno ozdravljenje u Međugorju

O časnoj sestri Josephine ne zna se mnogo. Navodno je časna sestra u penziji (?), a u Međugorju je doživjela „čudesno ozdravljenje“ koje ju je uputilo u misiju humanitarnog djelovanja. Prema pouzdanim izvorima, izdala je brošuru o svom humanitarnom radu, te snimila dva CD-a sa sakralnom muzikom. To je, tvrdi, način na koji skuplja sredstva za beskućnike u BiH. „Ona ovdje gradi kuće, pogađa se s majstorima, nikome nikakve račune ne podnosi. Svaki put kad dođe iz Irske, donese spisak ljudi kojima će praviti kuće i da ga Vlatki Knežević iz Općine Čapljina. Oni iz Općine prodaju joj zemlju i naplate sve priključke. Kome idu pare, da li neko kontroliše te čudne tokove novca, kako te vreće novca prelaze granicu, to mi ne znamo, ali nismo sigurni ni da neko ko bi trebalo da zna, zna“, kaže ogorčeno Luka Budimir.

Amela Maračić, sa mužem i dvoje mališana živi u jednoj od kućica. Iz Kaknja su. „Da mi je samo da djecu spasim, da im nešto naprave, što obećavaju godinama“, kaže Amela. „Mislite li na sestru Josephine?“ - pitam. „Ne vjerujem. Ona uvijek daje jednim te istima. Koji je motiv, ne znam. Jednom je alkoholičaru iz kampa dala ogromnu svotu novca. Molila sam je da mi da za dječije autobuske karte kad pođu u školu, ali ona je ostala nijema na moje molbe. Kome ona obeća, i napravi mu. Kome neće, neće. Znala sam klečati pred njom, ali nije pomoglo“, kaže Amela.

U kampu „Tasovčići“ nema socijalne pomoći. Mnogi imaju penzije, a oni koji nemaju bilo kakva redovna primanja, rade sezonski. Muškarci u građevinarstvu, a žene najčešće beru povrće u obližnjim plastenicima.

Da li i Bog pravi razliku među ljudima?

Ispred jedne od kućica za „novinarku iz Sarajeva“ organizuje se razgovor za stolom uz kafu. Ana Gatarić je iz Zenice. Obišla je mnoga mjesta i završila u Tasovčićima. Ima mirovinu. „Razvlačim je kao žvakaću. Ovdje ću biti dok mogu, kad više ne mognem, idem u starački dom. Josephine mene i ne gleda kada dođe“, kaže Ana.

Pero Stojčić je preko Njemačke, Počitelja i Drvara stigao u Tasovčiće, gdje mu je umrla supruga. Od novca iz Njemačke, sam je napravio kuću, treba mu još desetak hiljada maraka da je završi, a Josephine nema sa njenom vrećom para. „Nisam ja na njenom spisku. Najgore nam je kupatilo. I muškarci i žene imaju jedno. Talijani iz humanitarnih organizacija nas malo obilaze, a policija skoro svakodnevno. Nema čega nema. Neki ljudi u kampu su pukli skroz“, kaže Pero.

Željka i Zoran Šarić iz Kaknja, vjenčali su se u Tasovčićima. „Teško je reći šta je moj životni san. Samo onaj gore zna šta će biti s nama. U krug Josephininih miljenika nisam uspio da uđem“, kaže Zoran, a Željka kroz suze dodaje: „Mene je zadnji put pitala imamo li djece i kad sam rekla da nemamo, nije me više ni pogledala.“

Jozi Franjiću i majka i supruga umrle su u kampu. Ovaj bivši rudar snalazi se nekako u svojih 20 kvadrata. „Imam penziju, ali i brdo lijekova. Trideset maraka svaki put platim što me neko odvuče u Mostar na pregled“, kaže Jozo. Ivan Grbavac, udovac je sa malodobnom kćerkom i o Josephine ne želi reći ni riječ. Ona mu, naime, pravi kuću. Na pitanje, kako je ušao u krug povlaštenih, ne odgovara. Samo se zagonetno smije.

Na sljedećoj stranici: Zmije u veš mašini i žohari kao domaće životinje

Žohari, bube i zmije

„Nema ni u biologiji takvih buba kakve mi imamo ovdje. Žohari su nam domaće životinje, a zmiju smo pronašli u mojoj mašini za veš. Morali smo je rasklopiti da je izvadimo“, kaže Jozo Franjić. Na kraju, Luka Budimir, voditelj kampa „Tasovčići“, sve sažima u jednu ključnu rečenicu. „Ako Josephine izgradi kuće svim ljudima koji ovdje žive, kamp će se zatvoriti, a kad se zatvori, nema onda više para. Ko će po svijetu davati pare, kad nema prognanika ni raseljenih? Mi smo samo mamac za to što ona radi. Lično ću otići u policiju da je prijavim, jer neko mora ući u trag tom novcu u vrećama.“ Šteta što sestra Josephine nije još na tragu svoje vizije stigla u Tasovčiće. Očekuju je narednih dana. Treba te vreće napuniti.

„Onaj ko donosi novce, odlučuje kuda s njima!“

Druga osoba koju su pominjali u kampu je Vlatka Knežević, viša stručna saradnica za socijalnu skrb i prognanike u Opštini Čapljina. „Mi na sve načine nastojimo da zatvorimo taj kamp, ali kad će to biti, to vam niko ne može reći“, kaže viša stručna saradnica. „Kojim kriterijima se rukovodi sestra Josephine kod gradnje tih luksuznih kuća?“ - pitam. „Da vam kažem. Onaj ko donosi novce, ima pravo da odlučuje o tome kuda idu ti novci“, kaže Vlatka Knežević. „Ali, ti novci se po svijetu skupljaju upravo zbog ovih ljudi u nevolji!“ – dodajem. „Samo da vam kažem da u kampu ima mnogo ljudi kojima su napravljene kuće, ali neće da isele, jer očekuju da dobiju još nešto. Svi nešto čekaju, naučeni na lagodan život. Niko njih ne prisiljava da tu žive“, kaže Kneževićeva. „Znači li to da su svi žitelji kampa Tasovčići, potpuno neopravdano tu?“ - pitam. „Pa, ne može se tako reći. To su osobe sa priznatim statusom raseljene osobe, mnogima kuće nisu obnovljene, a nemaju drugu stambenu jedinicu“, kaže opštinska službenica.

Samo tridesetak osoba iz kampa imalo je tu sreću da im sestra Josephine napravi kuću, uz koju ide kompletan namještaj, automobil i kompjuter. Ostali moraju čekati na njenu viziju. Kad Bog kaže „da“ i pokaže prstom na raseljenog.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Marina Martinović