1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Kome treba kolektivni centar u Tasovčićima?

Nisu svi kolektivni centri u BiH oni pravi. Neki od njih služe za manipulaciju ljudima i njihovim sudbinama. DW reporterka Ljiljana Pirolić je posjetila ljude koji žive u kolektivnom centru u Čapljini.

Kuće u Tasovčićima

Kuće u Tasovčićima

Ulazim u kamp „Tasovčići“ na temperaturi od bar 35 stepeni Celzijusa. Na putu prema jugu, ovo predgrađe Čapljine, smješteno je tek nekoliko stotina metara od mosta „Dr. Franjo Tuđman“. Kolektivni centar „Tasovčići“ u Tasovčićima je jedan od onih

Čapljina

Čapljina

najdugovječnijih u BiH. Još je bio rat kad je otvoren. Jedni kažu '93., drugi '94. godine. Nije važno; uglavnom, kad malo razmislite, davno je trebao biti zatvoren.

U kampu su rođena djeca, sklopljeni brakovi, …

Sunce baca dugačke sjenke po prašnjavom putu, između trošnih straćara napravljenih od šperploče. Na krovovima je voda u plastičnim bocama. To se grije voda za pranje. U kampu je 181 osoba koja ima status interno raseljenih. Samo tri porodice, od 81, se žele vratiti u svoje prijeratne domove. Većina stanara su iz Kaknja, Zenice i okoline. U kampu ima oko dvadesetoro djece koja su tu rođena, bračnih parova koji su tu sklopili brak, narkomana, alkoholičara i psihijatrijskih bolesnika. Policija ovdje, često ima pune ruke posla. Kako neko može da preživi na skoro 40 stepeni Celzijusa, ispod limenog krova u 20 kvadratnih metara? I zašto, ako ne mora?

Prvi stanovnici kampa, kako oni sami zovu ovaj kolektivni centar, koje zatičem u mršavoj hladovini kućica, odbijaju da bilo šta kažu. Nekoliko žena otvoreno izražava svoj gnjev prema novinarima. „Mnogi su dolazili, slikali nas, ali ništa nam to nije pomoglo“, kaže jedna od njih.

Humanitarna vizija časne sestre Josephine

Luka Budimir je iz sela Lučići kod Kraljeve Sutjeske. Iako jedan od raseljenih, trenutno volonterski obavlja funkciju voditelja

Luka Budimir, voditelj kolektivnog centra s djecom iz kampa

Luka Budimir, voditelj kolektivnog centra s djecom iz kampa

kampa, zamjenjujući osobu koja je na trudničkom bolovanju. Luka ima 50 godina, distrofičar je i pokretan samo uz pomoć kolica. Ima solidnu penziju i ne žali se na svoju sudbinu. Zadovoljan je „kako je moglo biti“, ali je razočaran situacijom u kampu. „Irkinja Josephine Walsh je unijela mnogo zle krvi među nas. Ona je, navodno, časna sestra, koja se bavi humanitarnim radom. Već desetak godina dolazi ovdje, gradi vile 'Karingtonke', ali najčešće s ljudima koji nisu u kampu, novcem koji po svijetu skuplja za nas“, kaže ogorčeno Luka i dodaje kako se zbog toga svi u kampu osjećaju na neki način prevarenim.

„Dolazi ovamo sa vrećama novca. Dođe ona i u naš kamp i podijeli nekima tisuću, dvije tisuće eura, ali samo onome kome ona hoće.“ „Jeste li je pitali zašto pravi razliku među vama?“ – pitam. „Jesmo. Ona kaže da ima viziju koja joj od Boga dolazi i sve radi prema njegovim uputama“, odgovara Luka.


Na sljedećoj stranici: Da li i Bog pravi razliku među ljudima?