Kome iračka nafta?

Irak raspolaže sa trećim po veličini naftnim rezervama u svijetu. Na donošenju zakona posebno su inzistirale Sjedinjene Države, s jedne strane kako bi spriječile svađu oko zalia nafte, a s druge kako bi zaštitile vlastite interese. Američke naftne kompanije, naime, već užurbano rade na tome da za sebe osiguraju prava crpljenja nafte, prije svega na jugu zemlje.

Irak je potencijalno bogata zemlja, zasada se djelomice crpi nafta samo sa trećine od ukupno 70 naftnih polja. Prema nekim planovima u naredne četiri godine bi se proizvodnja mogla učetverostručiti – kada bi u zemlji vladali normalni uvijeti.

Stvarnost je, međutim, drugačija: postrojenja su stara i trošna, rade sa malim kapacitetima. Stručnjaci su zemlju napustili, na naftovode se stalno vrše teroristički napadi.

Britanski premijer Tony Blair obećao je Iračanima da će od prodaje nafte imati dovoljno sredstava za obnovu zemlje, a američki predsjednik Bush je još prošlog ljeta izjavio da iračka nafta pripada Iračanima.

Sadašnji zakon to, međutim, ne osigurava: stranim investitorima, prije svega britanskoj kompaniji BP, te američkim Exxon i Chevron, pruža se mogućnost dobijanja koncesija na crpljenje nafte u narednih 30 godina, a o zarade će u prvom redu profitirati Kurdi i Šiiti – Suniti, ranije baza moći režima Saddama Husseina, sve se više guraju na marginu. Kritičari upozoravaju da ovakav zakon, koji još mora odobriti i paralment, ne predstavlja stabilnu osnovu za reguliranje eksploatacije iračke nafte.