Kolporter – predmet ismijavanja

Glavni i odgovorni urednik „Dnevnog lista“ Dario Lukić, objašnjava zašto je u Mostaru teško biti kolporter:

„Ja mislim da to ne bi nikog privuklo, već bi mu neko dobacivao hajde šta se drečiš, zašto ti to treba, gubi se odatle smetaš mi, seljačino, šta si došao ovde idi deri se nekom drugom‘, eto to su takve stvari.“

Goran Sudar grafički dizajner u Dnevnom listu o poslu kolportera kaže „Taj kolporter bio bi predmet rugla. Znači bio bi predmet ismijavanja. Nekoliko dana bi bio zanimljiv. Kasnije ga ne bi ni primjećivali. Njegov posao bi bio bespredmetan. Ne bi imao nikakvu zaradu”

“Čudna sredina za kolportere”

Priča o kolporterima u Mostaru kao da upada u neki ćorsokak. Gubim nadu da ću uspjeti da nađem bilo koga ko ima hrabrosti da izađe na crtu i prodaje novine. Jer, i tu postoji podjela. Na jednoj strani najbolje ide „Dnevni avaz“, a na drugoj „Dnevni list“. U Mostaru nije lako prodavati novine. Goran govori i o mogućim posljedicama:

“Imate ljude koji nisu prijateljski raspoloženi prema našem tisku i onda bi na određenim mjestima moglo doći i do fizičkog obračuna. Mostar je čudna sredina. Cijela Hercegovina općenito.”

Ali, izuzetak po pravilu potvrđuje pravilo. Za njega kažu da je kao Djeda mraz, da ne radi to što radi mogao bi sa irvasima na put. Niko u Mostaru ne zna njegovo ime. Jedino se zna njegov nadimak – Dadimiško. Zatekli smo ga u frizerskom salonu, šeretski nastrojenog prema vlasnici koja je jednostavno navikla na to da već godinama kada dođe na posao, novo izdanje i Dnevnog i Večernjeg lista bude tamo prije nje.

„Pošto Dado rano ustaje, on uvijek to donese. Prvi obavi sve. Dok ja dođem da otvorim mene novine već čekaju”, kaže Ljubica.

Dadimiška vole svi, posebno žene…

A Dado je kako sam kaže, spašen upravo ovim poslom. Od penzije koja iznosi 267 KM ne bi mogli da prežive on i njegova supruga. Kaže da čitavu penziju daje ženi, a od kolporterskog posla živi dobro. On se ne boji prodaje ni u jednom kraju grada. Svi ga vole i svuda je dobrodošao. Ali, da čujemo gdje Dadimiško prodaje svoje novine i gdje mu je najmilije.

„Pa po čitavom gradu Mostaru, a najviše ovdje u frizerskim salonima. Oni najviše kupuju. Ovdje se i sređujem i tako fino mi je. Mene je ovo spasilo. Ja sam dobio epilepsiju u sedamnaestoj godini. Ovo mene spašava.“

Koliko je Dado omiljen, posebno među ženama, to smo vidjeli, ali ima i onih koji mu plate samo da provodi vrijeme s njima.

“To je jedna Jasna sa tržnice. Ona mene moli da budem s njom. Platiće mi dnevnicu samo da ostanem s njom. Po pet sati da budem s njom i ona će mi platiti koliko je dnevno. I ja stvarno njoj kupim šta joj treba, da doručkuje da joj se ne zamanta. Jer, ona radi…“

I tu je negdje i kraj ili početak priče o jedinom mostarskom kolporteru ili srcelomcu.