1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Koje useljenike želi Njemačka?

Politika kaže da su doseljenici Njemačkoj potrebni. Ali, da li Nijemci žele više doseljenika? Diskusija o imigracionom zakonu tek je početak elementarne rasprave o budućnosti, smatra Kristof Haselbah.

Dugo je Njemačka izbjegavala pitanje doseljavanja. Najprije zemlja nije htjela da se odredi kao imigraciona zemlja, nije htjela da primi k znanju doseljavanje koje je u toku. Ništa tako dobro ne izražava držanje zemlje u koju se doseljavaju stranci kao riječ „Gastarbeiter“ – gostujući radnik (gastarbajter). Slično se desilo nešto kasnije sa riječju „doseljavanje“. I ona ima prizvuk tek privremenog boravka i upotrebljavana je svjesno. Prije svih, partije desnog centra su kao đavo od krsta bježale od riječi „imigracija“, i to djelimično sve do danas, kako ne bi uplašile svoje birače. U međuvremenu nije potrebno potezati za statistikama da bi se znalo kako je Njemačka poslije Sjedinjenih Američkih Država glavni cilj migracija. U prethodnih nekoliko godina je zemlja postala vidno šarenija. Nijedan ozbiljan političar više ne spori da je Njemačka imigraciona zemlja.

Razlika između stvarnog i poželjnog

Uprkos tome, mnogi su pomiješali stvarno stanje stvari sa poželjnim stanjem ili zahtjevom. Kada se kaže da je Njemačka imigraciona zemlja, to još uvijek ne znači da bi ona zaista i TREBALO da bude takva. Izgleda da su ekonomija i politika uglavnom dale pozitivan odgovor. Tu se već postavlja pitanje KAKVA vrsta priliva stranaca je poželjna. Široka društvena diskusija o tome je prijeko potrebna. Druge zemlje su mnogo ranije definisale kriterije za imigraciju i primjenjuju ih. Naime, u toku je međunarodna tržišna utakmica za vrbovanje kvalifikovanih imigranata. Dugo je Njemačka prolazila loše u tom takmičenju. Razlozi su bili jezičke, birokratske ili političke prirode. Ali jedan od razloga je i to da Njemačka sebe naprosto nije vidjela kao nekoga ko se takmiči.

Christoph Hasselbach

Kristof Haselbah

Ko će ostati pred vratima?

Neke posljedice moraju biti jasne svakome ko pozdravlja tu novu otvorenost zemlje. Prvo, ako neko kaže ko je poželjan, time je rekao i ko je nepoželjan. Često se vrbovanje novih imigranata miješa sa političkim azilom koji nije ni u kakvoj vezi sa privrednim interesima zemlje. Ipak, preduzimljivi političari i privrednici su brzo shvatili da se upravo među potražiocima političkog azila nalaze ljudi koji bi mogli da budu dragocjeni za privredu, ako bi im dozvolili da rade. Po toj argumentaciji više se ne postavlja pitanje da li te osobe imaju pravo na politički azil. Ali, šta je sa ostatkom? Vrijednost izbjeglica – ljudskih bića – vrlo brzo se onda počinje mjeriti njihovim kvalifikacijama.

Države koje dobijaju i države koje gube

Drugo, mora se uzeti u obzir da je međunarodna utakmica za vrbovanje najpametnijih i najsposobnijih odavno podijelila svijet na države koje gube i države koje dobijaju. Siromašne zemlje gube najtalentovanije, „brain drain“ – odliv mozgova – smanjuje njihov potencijal da stvore blagostanje. Bogate zemlje mogu trajno računati na armiju loše plaćenih, ali snažno motivisanih radnika. Donedavno je medijima prostrujao jedan podatak: U Mančesteru navodno radi više ljekara iz Malavija nego što ih radi u toj afričkoj zemlji. Nije bitno da li je taj podatak tačan, ali principijelni problem postoji. Da ironija bude veća, humanitarne organizacije šalju onda evropske ljekare u Malavi kako bi ublažile nedostatak ljekara, finansirajući to evropskim donacijama.

Nejednakost država se ustaljuje i u Evropi. Kako da se ikada oporave zemlje poput Grčke, ako stalno odlaze najsposobniji mladi ljudi? To nije argument protiv slobode kretanja radne snage, ali je povod da se zamislimo.

Ogroman integracioni učinak

Naposljetku, moramo se prisjetiti jednog faktora koji je možda najvažniji u ovakvoj diskusiji. To je pitanje prihvaćenosti doseljenika. Kada se njemački poslodavci žale na nedostatak stručne radne snage, to je prvenstveno motivisano ekonomskim interesom i nije povezano sa opštim dobrom. Privreda se raduje kada joj je na raspolaganju veliki broj ljudi koje su obrazovale druge države i koji uglavnom nisu previše zahtjevni kao domaća radna snaga. Kao što „gastarbajteri“ ni u kom slučaju nisu ostali gosti, tako će se desiti i sa „stručnom radnom snagom“, čak i ako privredi krene loše. A ako je cilj da se zamijeni demografski jaka generacija onih koji su rođeni pedesetih, onda govorimo o milionima doseljenika u roku od samo nekoliko godina. Ko garantuje da njemačko društvo može da integriše sve njih? Osim toga, uopšte nije jasno da li će u budućnosti razvijenim ekonomijama zaista biti potrebno toliko ljudi kao danas. A ljude ne možete tek tako vratiti tamo odakle su došli.

Sve ovo ne govori protiv debate o imigraciji, naprotiv. Krajnje je vrijeme da se u Njemačkoj ovakva debata ozbiljno povede. Radi se o pravcu kojim treba da se ide u budućnost i koji mora da se temeljno i trajno redefiniše. Zato je neophodno da se dobro razmisli šta se radi.

Preporuka redakcije

Linkovi