1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kofi Annan u Teheranu

Na svom putovanju kroz glavne gradove Bliskog istoka generalni sekretar UN-a Kofi Annan je preko vikenda posjetio Iran. U razgovoru sa predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom Annan nije ostavrio nikakve pomake u spornim pitanjima oko iranskog atomskog programa. Komentira Rainer Suetfeld.

Moć riječi je nemoćna kada imate posla sa fanaticima, koji slušaju samo sebe. A više od razgovora Kofi Annan nije mogao ponuditi prilikom svoje posjete Teheranu. On se odvažio i vodjstvu Irana ponudio da se u velikom stilu vrati za pregovarački sto. Sa prstom uperenim u Washington i jasnim signalom da sankcije nisu rješenje za sve probleme on je vjerovatno izazvao ljutnju Washingtona. Ali iranski predsjednik sve je to hladno ignorirao. Teheran nije spao na to da izlazi u susret najvišem diplomati UN-a. Teheranu nisu potrebni , kako smatra, zapadno orjentirani Ujedinjeni Narodi i zato se iransko vodjstvo ne osjeća obaveznim da prihvati pravila diplomatije. Spor oko iranskog atomskog programa postao je neshvatljiv, pogotovo nakon isteka ultimatuma i propagandnih tonova, koji dolaze iz Teherana i Pentagona.

Strpljenje ili sankcije? Samo je ovo pitanje ostalo isto i prije donošenja rezolucije 1696. Rezolucije, čiju je besmislenost i opasnost pokazala besmislena Annanova posjeta Teheranu. Pet sila sa pravom veta u Vijeću sigurnosti i Njemačka željele su pokazati kako ozbiljno misle kada kažu da Iran ne smije raditi na proizvodnji atomske bombe. Kada su rekle A, sada moraju reći i B, dakle moraju uvesti sankcije, kako bi očuvale svoj obraz. Ali umjesto toga, u velikoj anti-iranskoj koalicija vlada podijeljenost i neslaganje. Berlin priča o neminovnosti diplomatskog pritiska, Paris je za seriju razgovora, London apeluje na oprez, Peking iznova definira deadline a Moskva dogovorenim sankcijama jasno i glasno kaže «Njet!» Samo Washington traži da se ispune tačke rezolucije UN-a a možda i više od toga. No izgledi za pritisak na Iran ravni su nuli. Bez nastavka donošenja rezolucija, Teheran bi mogao ostvariti svoj cilj, naime pokazati kako je velika nemoć Zapada i UN-a. Ali i nove rezolucije, koje bi sadržavale mogućnost sankcija poslužile bi iranskom predsjedniku da ostvari svoj cilj i dokaže kako je veliko neprijateljstvo Zapada i omraženog UN-a prema Iranu. Jasno je samo da je ultimatum iz rezolucije 1696 prije izazvao štetu UN-u, nego što je ostavio utisak na Iran. Sada se srećom vesla unazad. Ponovo se moraju povesti razgovori, strpljenje mora dobiti još jednu šansu, iako je vlasti u Teheranu zapravo nisu zaslužili. Ali, ako sve ostaje na riječima, onda medjunarodna zajednica nema izlaza. Ona mora jedinstveno i strpljivo pregovarati, biti spremna da prihvati prava na koja ima Teheran ali i da od Irana traži da ispunjava obaveze. A kada se iscrpe riječi, preostaju samo sankcije, čak i kada su one za sve bolne.