Kobno nasljedstvo- Černobyl i posljedice

Ono što se dogodilo 26. aprila 1986 u ukrajinskom dijelu tadašnjeg Sovjetskog Saveza nije imalo katastrofalne posljedice samo za ljude koji tu žive već i na dalje okruženje. Pokrenulo je izmedju ostalog i važne političke promjene, od jačanja pokreta za zaštitu okoliša i partija prije svega u zapadnoj Evropi, pa do sloma komunističkog istočnog bloka.

Černobyl je bio katalizator. Atomska katastrofa iz aprila 1986 nije samo izmijenila Evropu; izazvala je posljedice istorijskih razmjera. Tome su nehtijući doprinijeli sovjetski funkcioneri koji su nakon radioaktivnog zagadjenja cijelog regiona i gradova istočne Evrope postupili po staroj komunističkoj metodi: Najprije su lagali narod, onda su zataškali posljedice. Strahovite konsekvence oni su pokušali sakriti pred milionima ljudi. I tadašnji generalni sekretar Komunističke partije KpdSU Mihail Gorbačov saznavao je malo po malo o razmjerama katastrofe. Njegov odnos sa vladom se promijenio. Od tada više nije vjerovao političkom sistemu, koji ga je doveo na vlast. Gorbačov je pokušao da uvede reforme,da uvede više transparentnosti u politiku. Nije uspio: nekoliko godina kasnije okončan je hladni rat i pala je željezna zavjesa. Sve je to u stvari bilo posljedica Cernobyla.

Ova nesreća, promijenila je energetsku politiku u mnogim zemljama. Ljudi su shvatili kakvu smrtonosnu opasnost predstavlja nuklearno postrojenje. Oni koji su bili protiv ove, kako su je nazivali neukrotive energije, preselili su se u parlament. „Zeleni“ političari preuzeli su vlast i odgovornost u zemlji. Od tada, barem u zemljama zapadne Evrope intenziviran je razvoj energetskih tehnologija zu podršsku vlada. Tu se posebno istice Njemcka, na sto je s pravom ponosna. Njemačka je ponosna i na gradjanske inicijative kojih je na desetine. Tim inicijativama su gradjani pomagali žrtve katastrofe u Cernobylu zatim u Bjelorusiji i u Ukraini, stavljajući novac i medicinsku pomoć na raspolaganje.

20 godina ove gradjanske inicijative, partije i vlade pokušavaju zajedničkim snagama da savladaju nesavladivo. Radioaktivni otpad je naime zagadio okolinu 400 puta jače od atomske bombe u Hirošimi. Veliko područje oko Černobyla ostat će kontaminirano još dugo. Tu u stvari ljudi uopšte ne bi smjeli živjeti. Ali ne preostaje im nšita drugo, s obzirom na tesku financijsku situaciju. A vladi u Minsku i Kiewu nedostaje sredstava da riješi problem.

Loša birokratija takodjer čini svoje. Sarkofag koji je načinjen da bi se izolovao reaktor koji je izazvao nesreću, je star i porozan. Na njemu se vide pukotine. Svakim danom kroz njih prolaze radioaktivni zraci. Samo je pitanje vremena kad će se taj sarkofag raspasti. Novac za izgradnju većeg zaštitnog omotača je doduše došao sa Zapada, ali izgradnja betonskog omotača sasvim sporo napreduje.

20 godina nakon katastrofe, dugoročne posljedice još uvijek nisu sagledive. Sve češće se radjaju djeca sa tjelesnim anomalijama. Stotine hiljada takozvanih likvidatora, dakle ljudi koji su neposredno nakon nesreće bili angažovani oko sprečavanja eskalacije katastrofe, golim rukama, stare nevjerovatno brzo. Mnogi su oboljeli od raka. O njima niko ne brine. I za to treba novca. Černobyl je kobno naljedje za čovječanstvo. Mi ne smijemo ljude u Ukrajini i Bjelorusiji prepustiti samima sebi. Ako je uopšte moguće nositi ovaj teški teret- onda je to moguće jedino zajedničkim snagama ljudi Istoka i Zapada svijeta.