1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ko to tamo ne glasa?

11. septembar 2017

Ako ih pitate kažu: „Ma zašto bih glasao kad su svi isti“ ili „Važno je glasati, ali politika nekako nije moj fah“. No, kada se zagrebe ispod površine nalaze se veze između siromaštva i ostanka kod kuće na dan izbora.

https://p.dw.com/p/2jE5G
Foto: picture-alliance/dpa/Frank May

Ukupno 48 stranaka naći se pred Nijemcima na biračkom listiću 24. septembra. Osim onih velikih i poznatih, tu će biti i Marksističko-lenjinistička partija Njemačke, Feministička stranka „Žene", Partija za promjenu, vegetarijance i vegane ili recimo Stranka hrišćana odanih Bibliji. Svašta se može reći za politiku u Njemačkoj, ali se da izbora nema - teško! Ipak, petina ili čak četvrtina birača ponovo neće glasati.

Istraživanje instituta Alsbah pokazuje da je dvije trećina Njjemaca čvrsto odlučilo da glasa na izborima za Bundestag. Osamnaest procenata kaže da će vjerovatno glasati, premda mnogi od njih u konačnici ne izađu na izbore. Istraživači zaključuju da bi izlaznost trebalo da bude nešto veća nego prije četiri godine, kada je iznosila 71,5 %.

Postoje velike razlike u starosnim grupama (71% starijih od 60 sigurno će glasati, dok kod mlađih od 30 godina taj procenat iznosi 59%) i između nekadašnje zapadne Njemačke (69%) i prostora nekadašnjeg DDR (58%).

Rezignacija najveći problem

Korvajler: ovdje većina stanovnika ne glasa
Korvajler: ovdje većina ne glasaFoto: DW/A. Maciol

„Već godinama smo svjesni da uvijek postoji oko 10% onih koji imaju pravo glasa, ali ne glasaju čak ni kada je opšta izlaznost veoma visoka. Uopšte se ne interesuju za politiku, u pitanju su tehnički razlozi, na dan izbora su spriječeni da glasaju, a zaboravili su glasati putem pisma, ili su se pak razboljeli ili umrli", nabraja Horst Kars, istraživač Instituta za društvenu analizu fondacije Roza Luksemburg. Za radio Dojčlandfunk kaže da takve ljude ne treba stigmatizirati kao apstinente, u smislu da su prezasićeni politikom ili postojećim strankama.

Postoji i grupa „taktičkih apstinenata" koji ponekad ne izlaze na izbore, jer smatraju da je ishod već izvjestan i da njihov glas neće mnogo pomoći partiji za koju bi eventualno glasali, kaže Kars. „Potom imamo i porast broja onih koji već dva ili tri puta zaredom nisu glasali i udaljavaju se od demokratije i izbora. To je suština problema." Među njima su oni koje je stranka koju su birali razočarali, ili oni koji su glasali za različite stranke, pa su digli ruke. Prema Karsovoj procjeni, takvih je oko 10%. 

Neki drugi istraživači ukazuju na još jedan razlog zbog kojeg tačnih podataka nema. Naime, glasačka apstinencija za sobom povlači i neku vrstu društvene stigme, te oni koji ne glasaju u velikom broju slučajeva sa anketarima ne žele razgovarati o svojim razlozima.

Politikolog Jirgen V. Falter sa Univerziteta u Majncu pojašnjava gdje se kriju razlozi rezignacije: „Kako uvijek imamo koalicione vlade koje počivaju na kompromisima, očekivanja birača iznova bivaju iznevjerena. Politička obećanja se često ne ispunjavaju, jer u budžetu nema dovoljno novca ili zato što koalicioni partner na nešto ne pristaje."

Siromašni manje glasaju

Iako nema jednoznačne definicije „apstinenta", prikupljeni podaci otkrivaju osnovnu liniju podjele. U milionskom Kelnu, recimo, na izborima 2013. je glasalo čak 88,7 % birača iz četvrti Hanvald koja je nešto poput beogradskog Senjaka. S druge strane, u „problematičnoj" četvrti Korvajler izlaznost je bila mizerna. Iznosi 42,5 %.

Analiza izbornog ponašanja u 28 gradova pokazala je da u četvrtima sa niskom izlaznošću deset puta više ljudi živi u teškim socijalnim uslovima. Pet puta više ljudi je nezaposleno nego što je to slučaj u dijelovima gradova sa visokom izlaznošću. Neglasači u 16% slučajeva nemaju nikakve kvalifikacije - ni diplomu ni zanat, što je dvostruko viša stopa nego u ukupnom stanovništvu.

Fondacija Bertelsman je izračunala da je prihod cijelog domaćinstva apstinenata u prosjeku 2.460 eura mjesečno, a to su otprilike dva minimalca. Poređenja radi, glasači Ljevice koja se trudi da privuče radnike i siromašnije slojeve, u domaćinstvu u prosjeku imaju 2.540 eura, dok su najimućniji birači Liberala sa 3.900 eura po domaćinstvu.

Pri tome, nije stvar samo u prekarnom položaju u društvu, ukazuje Horst Kars, već i u beznađu. Oni koji nikada ne glasaju izgubili su vjeru ili nikada nisu ni vjerovali da se svojim glasom mogu izboriti za sebe. „Često su to ljudi koji se bave jednostavnim poslovima, nekvalifikovani radnici, ljudi koji isporučuju robu, njegovatelji starih lica ili ljudi sa zanimanjima koja zbog tehničkih novina nestaju, a nisu uspjeli da se prebace na perspektivna zanimanja", dodaje Kars.

Kontroverzne teme privlače birače

Politikolog Torsten Fas je u intervjuu za Dojčlandfunk izložio kako nastaje vrzino kolo: „U trenutku kada kao političar ili stranka znate da određeni dio birača više ne glasa – i prema tome neće glasati za vas kao kandidata ili za vašu stranku – onda kao političar koji racionalno djeluje baš i nemate veliki interes da se brinete o toj grupi. Razlog leži u tome što imate ograničene resurse – kako finansijske, tako i vremenske. To onda možda vodi politikama koje idu na štetu upravo ove grupe, a to opet vodi tome da se oni osjećaju još slabije zastupljenima."

Ima, međutim, nešto što će ovoga puta vjerovatno malo podići izlaznost – priliv izbjeglica. Tema je krajem 2015. i početkom 2016. bila ubjedljivo vodeća u medijima, te je u skladu s tim i izlaznost na pokrajinskim izborima bila viša nego obično. I danas je ovo važna tema u kampanji.

Kontroverzne teme i žustre debate uvijek privlače ljude ka glasačkim kutijama. Tako je najveća izlaznost u historiji Savezne Republike Njemačke zabilježena 1972, kada je Vili Brant postao kancelar nakon prijevremenih izbora. Glasanje je predstavljeno kao referendum o njegovoj istočnoj politici. Izlaznost je bila 91,1 %.