1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ko te ševi dok čitaš Ševu

Na platou ispred zgrade Parlamenta gusta grupa demonstranata. Gledajući ih s visine s vrha poslovnog nebodera mogu biti i borci, nastavnici, tekstilni radnici, rudari… Samo je studentima dobro…jedino se oni ne bune.

Pogled na demonstrante s vrha poslovnog nebodera preko puta zgrade Parlamenta BiH

Pogled na demonstrante s vrha poslovnog nebodera preko puta zgrade Parlamenta BiH

Apsolvent ulazi u restoran na vrhu poslovnog nebodera. Prvi put vidi Sarajevo s tolike visine. Njegov domaćin širi ruke i osmijeh, vodi ga do prozora i pokazuje u ponor. Dolje, ma platou ispred Parlamenta, gusta grupa muškaraca, i rijedak kordon policije; desno, Filozofski fakultet, lijevo, građevina još jednog hotela li, shoppinga li.

- Je li tebi žao ovih ljudi, počinje domaćin kako spada starijem i pametnijem, sa "ti".

Apsolventu se malo vrti u glavi, još mu se od brzine lifta nije želudac popeo iz mošnji u stomak. Ipak, shvati da se pitanje odnosi na ljude u masi a ne u kordonu. Klimne glavom. Domaćin nastavi:

- Ustali su ko zna kada jutros. Putovali dva, tri sata do Sarajeva. Stoje tu na hladnoći, niko im se ne obraća, promrzli, poniženi, obespravljeni... Kafu i viski, momku isto. Može viski?

Apsolvent klimne glavom. Ne bi da ostavi utisak junfera.

Konobar nečujno nestane.

Pogled na demonstrante s vrha poslovnog nebodera preko puta zgrade Parlamenta BiH

Studenti se nemaju na što žaliti, ili…?

Apsolvent obriše oznojene dlanove o farmerke. Najbolje koje ima. Ali nedovoljno dobre za ovakvo mjesto i poslovni razgovor. Njegov domaćin je u odijelu, ima neki skup i težak sat, mobitel mu je skuplji od pola auta na autopijaci. Kakav posao nudi?

- Jadni ljudi. Prvo ih je unesrećio rat, a onda ih je dotukla privatizacija. Ovako, kad ih gledaš s visine, mogu biti i borci, i nastavnici, i tekstilni radnici, i željezničari, i rudari... U ovoj zemlji samo je studentima dobro... Jedino se oni ne bune.

Apsolvent dublje zarije sastavljene dlanove među koljena. Nije siguran da li je čuo ironiju u glasu sagovornika. Zna da bi sada trebalo nešto reći, i da od toga možda zavisi hoće li dobiti posao.

- Pa nije baš da se imamo na nešto posebno požaliti. Griju nam fakultet, kafa je na automatu pola marke, imamo socijalnih rokova koliko i redovnih, svakog mjeseca dobijemo "Student" besplatno, u domu ima tople vode popodne, puštaju nas na indeks u pozorište... Bilo bi dobro da nas puštaju i u kino, više bi se indeks cijenio, ali sve u svemu...

Konobar ga prekine. Led u viskiju kucnu o rubove čaša. Domaćin nazdravi, i otpi. Odnekud se pred studentom nađoše otvorene novine.

- Jesi li čitao ovo?

Apsolvent baci pogled na tekst. Naslov se mogao shvatiti na dva načina:

Moler iz Bolonje

Kad čovjek kreči stan, pita molera koliko će koštati. Moler pita koliki je stan. Onda pomnoži metre s nekom cijenom, i to je to. Metar ima cijenu. Moler ima platu. Jednostavno.

Univerzitetski profesori također imaju platu. Ali nije baš najjasnije šta je u njihovom slučaju krečenje, a šta obračunska jedinica. Student, ili sat? Da li je svejedno ako studenti ne dolaze na nastavu, ili ako je on ne drži?

Moler, kad završi posao, stane iza svog rada. Ako su zidovi ravni, plafon bez ljuspica, bjelina bez fleka, posao je obavljen. Iza čega stane profesor? Iza okrečenog studenta?

Apsolvent podigne pogled sa teksta. Nije mu jasno treba li ga pročitati cijelog. Možda je to neki test za posao.

- Čitaj. Nastavi. Uživaj...

Humanističke discipline su profinjene. Jedno su Platon, Sokrat i Osman-Aziz, a drugo jupol, helios i fabulas. Zna se šta su lotre a ko je Lotreamon. Međutim, novac je isti, pa je prirodno da onda molerska logika progovara iz bolonje, i molerskim jezikom u hramu humanistike pita: ko ovdje koga plaća, i zašto?

Studenti u predavaonici

Griju nam fakultet, kafa je na automatu pola marke...

Neznanje nikad nije pristojno opravdanje

Apsolvent čita sporije, jer mu drhte novine u rukama. Teško prati tekst, što zbog stila neprimjerenog novinskom papiru, što zbog viskija na prazan stomak.

Ko tu i koga plaća i po kojem zakonu, ako već nije tržišni, jer humanistika i tržište navodno ne mogu zajedno? Odgovara joj se, po Zakonu o visokom obrazovanju. Prema normi, koja nije metar nego sat. Konkretno, 40 sati sedmično; u jednom semestru (22x40) 880 sati predavanja, konsultacija, rada u komisijama, seminara, ispita, stručnog usavršavanja...

Međutim, po tom istom zakonu je i norma studenta 40 sati sedmično. Svaki predmet ima svoj silabus, u svakom silabusu napisano je šta student mora znati. Moler bi se začudio koliko to liči na njegov predmjer i predračun. Tabela, u kolonama datumi, časova, teme časova, pitanja, literatura... Cijeli semestar detaljno isplaniran, sve jasno, javno, dostupno. Pa ko nas zavadi, pitao bi se naglas! Ovo je pošteno! Ja metre i farbu, vi časove i knjige. Na neki način smo kolege. Nije ta humanistika mimo malog čovjeka.

Apsolvent podiže pogled s teksta. Možda je njegov domaćin nestrpljiv?

Ali ne. On se dobroćudno smješka i pokazuje na novine.

Ako bi studenti sabrali časove predavanja i vježbe, dodali na to vrijeme potrebno za čitanje (recimo, tri minuta po stranici, ili deset, zavisi od više faktora, ali postoje normativi za učenje), potom uračunali vrijeme za pisanje seminarskih radova i vrijeme čučanja (ponižavajućeg, po nekoliko sati) ispred kabineta u kojima ih se ispituje policijsko-humanističkim metodama, i kad bi konačan zbir podijelili s 22 (ukupan broj sedmica u semestru) pokazalo bi se da je njihovo sedmično opterećenje veće od 100 sati!!!

Zašto se, ipak, niko ne trza? Da li je moguće da univerzitetski profesori ovo ne znaju? Jer, da znaju, njihov bi humanizam, podrazumijevajuća osobina u obrazovnom procesu, svakako ustao u zaštitu potlačenih.

I šta je tačno ono što ne znaju: zakon po kojem primaju platu, ili činjenica da nastavni planovi i programi nisu u skladu sa zakonom?

Šta bilo da bilo, neznanje nikad nije pristojno opravdanje; najmanje je to u profesiji profesora. Međutim, neznanje je gorivo konformizma. Da bi jedni uživali što više privilegija, drugi ih moraju dobiti što manje. Da bi profesor bio profesor, student mora biti student. Ili, drugim riječima: u vezi s tzv. bolonjom nastavni planovi i programi praviće se tako da profesori imaju punu normu a ne tako da studenti dobiju korisno znanje.

Pročitajte na sljedećoj stranici:

Profesori i studenti – sistem malobrojnih (p)ovlaštenih i mnogobrojnih preplašenih