1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ko te ševi dok čitaš Ševu

24. februar 2011

Na platou ispred zgrade Parlamenta gusta grupa demonstranata. Gledajući ih s visine s vrha poslovnog nebodera mogu biti i borci, nastavnici, tekstilni radnici, rudari… Samo je studentima dobro…jedino se oni ne bune.

https://p.dw.com/p/R3pI
Pogled na demonstrante s vrha poslovnog nebodera preko puta zgrade Parlamenta BiH
Pogled na demonstrante s vrha poslovnog nebodera preko puta zgrade Parlamenta BiHFoto: Nenad Velickovic

Apsolvent ulazi u restoran na vrhu poslovnog nebodera. Prvi put vidi Sarajevo s tolike visine. Njegov domaćin širi ruke i osmijeh, vodi ga do prozora i pokazuje u ponor. Dolje, ma platou ispred Parlamenta, gusta grupa muškaraca, i rijedak kordon policije; desno, Filozofski fakultet, lijevo, građevina još jednog hotela li, shoppinga li.

- Je li tebi žao ovih ljudi, počinje domaćin kako spada starijem i pametnijem, sa "ti".

Apsolventu se malo vrti u glavi, još mu se od brzine lifta nije želudac popeo iz mošnji u stomak. Ipak, shvati da se pitanje odnosi na ljude u masi a ne u kordonu. Klimne glavom. Domaćin nastavi:

- Ustali su ko zna kada jutros. Putovali dva, tri sata do Sarajeva. Stoje tu na hladnoći, niko im se ne obraća, promrzli, poniženi, obespravljeni... Kafu i viski, momku isto. Može viski?

Apsolvent klimne glavom. Ne bi da ostavi utisak junfera.

Konobar nečujno nestane.

Pogled na demonstrante s vrha poslovnog nebodera preko puta zgrade Parlamenta BiH
Foto: Nenad Velickovic

Studenti se nemaju na što žaliti, ili…?

Apsolvent obriše oznojene dlanove o farmerke. Najbolje koje ima. Ali nedovoljno dobre za ovakvo mjesto i poslovni razgovor. Njegov domaćin je u odijelu, ima neki skup i težak sat, mobitel mu je skuplji od pola auta na autopijaci. Kakav posao nudi?

- Jadni ljudi. Prvo ih je unesrećio rat, a onda ih je dotukla privatizacija. Ovako, kad ih gledaš s visine, mogu biti i borci, i nastavnici, i tekstilni radnici, i željezničari, i rudari... U ovoj zemlji samo je studentima dobro... Jedino se oni ne bune.

Apsolvent dublje zarije sastavljene dlanove među koljena. Nije siguran da li je čuo ironiju u glasu sagovornika. Zna da bi sada trebalo nešto reći, i da od toga možda zavisi hoće li dobiti posao.

- Pa nije baš da se imamo na nešto posebno požaliti. Griju nam fakultet, kafa je na automatu pola marke, imamo socijalnih rokova koliko i redovnih, svakog mjeseca dobijemo "Student" besplatno, u domu ima tople vode popodne, puštaju nas na indeks u pozorište... Bilo bi dobro da nas puštaju i u kino, više bi se indeks cijenio, ali sve u svemu...

Konobar ga prekine. Led u viskiju kucnu o rubove čaša. Domaćin nazdravi, i otpi. Odnekud se pred studentom nađoše otvorene novine.

- Jesi li čitao ovo?

Apsolvent baci pogled na tekst. Naslov se mogao shvatiti na dva načina:

Moler iz Bolonje

Kad čovjek kreči stan, pita molera koliko će koštati. Moler pita koliki je stan. Onda pomnoži metre s nekom cijenom, i to je to. Metar ima cijenu. Moler ima platu. Jednostavno.

Univerzitetski profesori također imaju platu. Ali nije baš najjasnije šta je u njihovom slučaju krečenje, a šta obračunska jedinica. Student, ili sat? Da li je svejedno ako studenti ne dolaze na nastavu, ili ako je on ne drži?

Moler, kad završi posao, stane iza svog rada. Ako su zidovi ravni, plafon bez ljuspica, bjelina bez fleka, posao je obavljen. Iza čega stane profesor? Iza okrečenog studenta?

Apsolvent podigne pogled sa teksta. Nije mu jasno treba li ga pročitati cijelog. Možda je to neki test za posao.

- Čitaj. Nastavi. Uživaj...

Humanističke discipline su profinjene. Jedno su Platon, Sokrat i Osman-Aziz, a drugo jupol, helios i fabulas. Zna se šta su lotre a ko je Lotreamon. Međutim, novac je isti, pa je prirodno da onda molerska logika progovara iz bolonje, i molerskim jezikom u hramu humanistike pita: ko ovdje koga plaća, i zašto?

Studenti u predavaonici
Griju nam fakultet, kafa je na automatu pola marke...Foto: AP

Neznanje nikad nije pristojno opravdanje

Apsolvent čita sporije, jer mu drhte novine u rukama. Teško prati tekst, što zbog stila neprimjerenog novinskom papiru, što zbog viskija na prazan stomak.

Ko tu i koga plaća i po kojem zakonu, ako već nije tržišni, jer humanistika i tržište navodno ne mogu zajedno? Odgovara joj se, po Zakonu o visokom obrazovanju. Prema normi, koja nije metar nego sat. Konkretno, 40 sati sedmično; u jednom semestru (22x40) 880 sati predavanja, konsultacija, rada u komisijama, seminara, ispita, stručnog usavršavanja...

Međutim, po tom istom zakonu je i norma studenta 40 sati sedmično. Svaki predmet ima svoj silabus, u svakom silabusu napisano je šta student mora znati. Moler bi se začudio koliko to liči na njegov predmjer i predračun. Tabela, u kolonama datumi, časova, teme časova, pitanja, literatura... Cijeli semestar detaljno isplaniran, sve jasno, javno, dostupno. Pa ko nas zavadi, pitao bi se naglas! Ovo je pošteno! Ja metre i farbu, vi časove i knjige. Na neki način smo kolege. Nije ta humanistika mimo malog čovjeka.

Apsolvent podiže pogled s teksta. Možda je njegov domaćin nestrpljiv?

Ali ne. On se dobroćudno smješka i pokazuje na novine.

Ako bi studenti sabrali časove predavanja i vježbe, dodali na to vrijeme potrebno za čitanje (recimo, tri minuta po stranici, ili deset, zavisi od više faktora, ali postoje normativi za učenje), potom uračunali vrijeme za pisanje seminarskih radova i vrijeme čučanja (ponižavajućeg, po nekoliko sati) ispred kabineta u kojima ih se ispituje policijsko-humanističkim metodama, i kad bi konačan zbir podijelili s 22 (ukupan broj sedmica u semestru) pokazalo bi se da je njihovo sedmično opterećenje veće od 100 sati!!!

Zašto se, ipak, niko ne trza? Da li je moguće da univerzitetski profesori ovo ne znaju? Jer, da znaju, njihov bi humanizam, podrazumijevajuća osobina u obrazovnom procesu, svakako ustao u zaštitu potlačenih.

I šta je tačno ono što ne znaju: zakon po kojem primaju platu, ili činjenica da nastavni planovi i programi nisu u skladu sa zakonom?

Šta bilo da bilo, neznanje nikad nije pristojno opravdanje; najmanje je to u profesiji profesora. Međutim, neznanje je gorivo konformizma. Da bi jedni uživali što više privilegija, drugi ih moraju dobiti što manje. Da bi profesor bio profesor, student mora biti student. Ili, drugim riječima: u vezi s tzv. bolonjom nastavni planovi i programi praviće se tako da profesori imaju punu normu a ne tako da studenti dobiju korisno znanje.

Pročitajte na sljedećoj stranici:

Profesori i studenti – sistem malobrojnih (p)ovlaštenih i mnogobrojnih preplašenih

Apsolvent je sada već očito uplašen. Ne zna tačno ko je i šta hoće taj čovjek preko puta, ne zna kakav posao mu nudi, ne zna zašto su se našli u restoranu na vrhu nebodera, ne zna zašto mora čitati ovaj tekst. Nije da nije tačno sve što tu piše, ali šta s tim?

- Do kraja, - kaže domaćin, i iskapi viski. Pokerski elegantno da znak konobaru da donese još po jedan. Apsolvent nastavi s čitanjem.

Student koji izlazi na ispit zna da nešto ne zna, jer nije mogao naučiti sve, jer sve je nemoguće naučiti, jer sedmično opterećenje od preko 100 sati nije održivo u praksi. (14 sati rada dnevno, uključujući subote i nedjelje, tokom cijelog semestra, nije efektivno i efikasno, osim što je nezakonito i nehumano.

Ali humanost je rezervisana za klasu privilegovanih!

Budući da ne zna sve što bi po silabusu trebao znati (ako ima sreće da ima jasan silabus iz koga je jasno šta uopšte treba znati) student ulazi u ispitni sobičak nesiguran u sebe, i pozvan da se pokloni profesoru (bogu, onome koji jedini u tom sobičku sve zna) priznajući njegovu moć. (Koja nije moć znanja, nego neznanja.)

Tako se, na jedan duboko odvratan način, obrazovanje u instituciji ispitnog sobička pretvara u dresuru. Studenti prilaze ispitima kao sfingi, stisnutih sfinktera. Na cijeni su snalažljivost, šarm, drskost, snishodljivost, poslušnost. Sistem klonira sam sebe, u malobrojne (p)ovlaštene i mnogobrojne preplašene.

- Dobar tekst?

Apsolvent klimne glavom ukoso. I jeste i nije. Zavisi od toga ko pita. Previše brojki. Da se htio baviti matematikom, ne bi upisao književnost.

Konobar je u međuvremenu iz novih čaša presuo tečnost i kocke u stare.

- Ima li posla za profesore?

Apsolvent slegne ramenima. Ima, za one sa štelom. Neki dobijaju poslove bez diplome, neki s diplomom čekaju godinama. S malim prosjekom ocjena možeš biti asistent na fakultetu, s velikim ni pripravnik u osnovnoj školi. Ali to će prećutati. Nije baš mudro žaliti se na štele onima koji uz viski nude poslove. Ali kakve poslove?

Profesor u učionici
Teško do profesorskog posla sa završenim fakultetom i dobrim prosjekom ocjenaFoto: picture-alliance/ dpa

S diplomom si isto nezaposlen kao i bez nje

- Sad se sigurno pitaš kakve veze ima ovaj tekst s nama dvojicom, je li tako?

Apsolvent klimne glavom. Radije bi popio još jednu kafu, umjesto još jednog viskija.

- E pa ovako. Stvar je vrlo logična. I humana. Pogledaj one dole.

Apsolvent se uhvati za sto. Od viskija i od visine zamanta mu se u glavi.

Štrajkači su dole još jednako stajali, auti jednako prolazili, zastave se jednako lepršale, policija jednako obezbjeđivala.

- Raznježim se svaki put kad ih vidim. Isto ko dojenčad. Ako su gladna ili usrana, dernjaju se, ako im je sve potaman, spavaju. Naučilo ih da im je domovina majka, normalno je da od nje traže sisu. Samo je problem što je majka ostala bez mlijeka.

Apsolvent greškom usrknuo led s viskijem i sad ne zna šta da radi s kockom u ustima. Ne ide baš da je ispljune, velika je da se proguta, a trnu nepca i jezik od nje. Žurno ispija kafu. Mlaka je, ali pomaže.

- Ali nismo ovdje zbog radnika i seljaka, nego zbog vas. Zbog studenata. Ti si peta godina, je li tako? Pet godina. Gdje si bio, na faksu; šta si radio, ništa. Gdje god da odeš, moraš učiti iz početka. Na fakultetu vas je držalo samo da ne biste bili na ulici. S diplomom si isto nezaposlen kao i bez diplome. Osim ako ne uzmeš stvar u svoje ruke.

Studentica u praznoj dvorani sa stolicama
I nakon završetka studija moraš učiti iz početkaFoto: picture-alliance

Ako su nezaposleni nisu besposleni

Apsolventu su od viskija malo zadimljene misli, ali čini mu se da naslućuje kud vodi ovaj razgovor. Čovjek je neki preduzimač, trebaju mu moleri, zato mu je i dao onaj tekst, da ne misli da je s diplomom nešto više ili bolje od molera.

- Spreman sam da investiram u tvoju agenciju.

- U koju moju agenciju?

- Agenciju za štrajkove. Okupićeš studente, dogovorićemo satnicu... Treba pomoći onim ljudima dole.

- Kako?

- Tako što ćemo ih poštedjeti ovog poniženja. Ljudi treba da rade svoj posao, a ne da se truckaju pola dana do Sarajeva i nazad, nizašta.

- Koji svoj posao, kad su nezaposleni?

- Pa imaju neke baštice, kladionice, tezgice... Ako su nezaposleni, nisu besposleni. Ovako je to zamišljeno: kad im se nakupi razloga za proteste, nazovu tvoju agenciju, izdiktiraju razloge i uslove, i dalje ti preuzimaš. Oni ostanu kod kuće, piju kafu, gledaju televiziju, idu na pecanje, a tvoji ljudi rade.

-Šta rade? Koji moji ljudi?

Apsolvent ima još najmanje deset pitanja, ali ne želi da ispadne glup.

- Tvoji ljudi. Studenti. Oni stoje dole umjesto radnika, boraca itd. Drže transparente, galame, zvižde...

- Kao statisti na filmu?

- Tačno tako. Samo ne na filmu nego na televiziji. Znači, oni protestuju, lupaju u šerpe, pište u pištaljke, šta god im padne na pamet. Televizija snimi za prvi dnevnik, drugi dnevnik, treći dnevnik, kupljeno! Čim se isključe kamere, razlaz. Ili prelazak na drugu lokaciju. Ispred vlade, ili ispred kantona, ili ispred zgrade federalnih institucija, ili ispred OHR-a...

- Uvijek isti studenti?

- Pa šta?

- Pa vidjeće se na televiziji da je prevara. Ne može isti čovjek danas biti metalac, sutra borac, prekosutra nastavnik...

- A što ne može? Kako isti čovjek u jednom mandatu bude ministar za ovo, u drugom za ono, u trećem za nešto treće? I šta danas na televiziji nije prevara?

Na sljedećoj stranici: Transparenti nemamo hljeba i okusi zabavu – a TV kamere sve pomno prate

Apsolvent osjeti kako mu viski isparava na pazuhe. Ako je ovaj čovjek u pravu, zašto se na fakultetu ne uči ništa o tome? Čemu Ševa, čemu Grozdana, čemu Među javom i med snom? Je li čitanje vrsta lobotomije...

- I ko kaže da student ne može biti danas metalac, sutra borac? Koliko tvojih kolega radi ono za šta je studiralo? Koliko ih je u mojoj generaciji studiralo za nastavnike, pa prešlo u zastavnike! U čemu je tvoj problem? Nudim ti posao, rukovodeće mjesto, kapital za firmu prvu takve vrste u regionu.

- Zašto meni?

- Zato što si sve ispite dao u roku. Zato što ti je prosjek devet i po. I zato što vraćam jednu uslugu.

- Kome?

- Nebitno. Ovo će ti biti plata. Plus procenat, po broju štrajkova i štrajkača.

Kakve veze ima nemamo hljeba sa okusi zabavu?

Apsolvent pogleda u papir spušten na sto među prazne čaše. Od četiri cifre pocrvene mu i zasvrbe ga uši.

- A odakle novac? Pravi štrajkaši nemaju odakle da nam plate što ih mijenjamo...

- Tačno. Oni će nam platiti zahvalnošću i povjerenjem. Jer smo tačni i masovni. I edukovani da artikulišemo njihove zahtjeve tamo gdje je potrebno.

- Pred parlamentom?

- Pred kamerom. Misliš ti da oni stvarno očekuju da će im se neko obratiti? Ili da će im riješiti to što traže? Pa nisu blesavi, ako su prevareni. Oni samo hoće da im bude lakše, da se za njihovu nevolju čuje što više i što dalje. A TV dnevnik je način da se čuješ najviše i najdalje.

Domaćin sa nasmije i klimne glavom prema televizoru. Kamere su uključene direktno u štrajk ispred parlamenta. Ton je utišan i ne čuje se šta štrajkaši govore. Da nije nekoliko transparenata, ne bi se ni znalo ko su, i odakle su.

- Vidiš. Slika govori više od hiljadu riječi. Šta piše na transparentima? Nemamo hljeba, dajte nam posao, okusi zabavu, hoćemo pravdu...

- Okusi zabavu ne piše nigdje.

- Ne piše, ali će pisati.

- Kakve veze ima nemamo hljeba sa okusi zabavu?

- Velike. Dnevnik je još jedino vrijeme na televiziji u kojem nema reklama. A istovremeno je najgledanija emisija. Ima li to tebi logike?

- Ima. Nema...

Apsolvent ne zna šta da odgovori. Na fakultetu, humanističkom, nije imao kao posebne i važne predmete ni etiku ni logiku. Ali fakultet je prošlost. Agencija bi mogla biti budućnost.

Penzioner s transparentom oko vrata ispred zgrade Parlamenta BiH u Sarajevu
"Okusi zabavu" ne piše nigdje, ali će pisati...Foto: Nenad Velickovic

Ako ti nećeš, ima ko hoće!

- Dakle, kvaka je u tome da štrajkači, ne svi, samo poneki, nose majice sa brendovima koji se reklamiraju na našem tržištu. Tu majica, tamo slogan, tamo piva u ruci, tamo logo na kesi...

- Ali...

- Nema ali. Uzmi ili ostavi. Ako ti nećeš, ima ko hoće. Uzmi par dana, razmisli.

- Ne treba. Razmislio sam. Prihvatam.

- Tako treba. Nikad nisam sumnjao da je budućnost ove zemlje u mladim kadrovima.

Minut kasnije budućnost ove zemlje, u liftu koji vrtoglavo propada, sa želucem u jednjaku, povraća na svoje lice u ogledalu. "Prokleti viski!" pomisli, brišući usta. "Alkohol bi trebalo zakonom zabraniti."

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednica: Marina Martinović