1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ko pomaže izbjeglicama u Makedoniji?

Makedonske institucije žele da izbjeglice, koje u velikom broju stižu preko Grčke, što prije napuste zemlju i ne pružaju im nikakvu pomoć. Ali makedonski volonteri pomažu koliko mogu.

Gabrijela Andrejevska je krhka, ali sa ogromnom energijom hita po peronu željezničke stanice u Đevđeliji. Krupnih očiju, karminom naglašenih usana i snažnog glasa. Ta aktivistkinja makedonskog lijevog pokreta "Solidarnost" označava sebe kao anarhistu. Samo što je čula da policija uvodi red pendrecima na ulasku u voz, ona već objašnjava izbjeglicama: "Ne smiju da vas tuku, svejedno šta ste uradili". Nama, novinarima, objašnjava: "Prijavili smo OEBS-u (OSCE-u) policijsko nasilje, a predstavnici Visokog komesarijata UN za izbjeglice bili su svjedoci tih izgreda. Međutim, međunarodne organizacije ne reaguju, ili reaguju veoma sporo".

Kapitulacija

Andrejevska je došla u Đevđeliju po nalogu skopske nevladine humanitarne organizacije "Legis". Kaže da su hranu, lijekove, pelene ili strunjače, koje se transportuju za Đevđeliju, u 95 odsto slučajeva sakupili makedonski građani. "Država nije dala ni cent", dodaje ona ljutito. Njena organizacija pokušava da uskladi aktivnosti sa drugima, kao što su Crveni krst i Komesarijat za izbjeglice UN. "Na posljednji sastanak je nadležno ministarstvo poslalo jednog šofera. Toliko su voljni da riješe ovu krizu", navodi Adrejevska.

Prizori iz Đevđelije svjedoče o državi koja je kapitulirala pred problemom. Najprije su dnevno dolazile na desetine, pa na stotine izbjeglica preko makedonsko-grčke granice. Sada ih je dnevno na hiljade. Nesmetano stižu sa grčke strane. Balkanska ruta postala je jedan od najpopularnijih puteva za izbjeglice koje žele da se domognu Zapada i protiv toga ne može ništa da se uradi, smatra zvanično Skoplje. Prijem izbjeglica u kampove praktično je obustavljen, a granice su otvorene sa jasnom porukom – bježite što prije, dalje, prema Srbiji. Pritom do izražaja dolaze problemi Makedonije - zastarjela saobraćajna infrastruktura, nedostatak vagona za izbjeglice koje žele da se domognu granice sa Srbijom na sjeveru.

Da li su svi digli ruke?

Gradonačelnik Đevđelije Ivan Frangov ne smatra da su makedonske državne institucije kapitulirale. Korpulentni čovjek pušta da ga čekamo. Pojavljuje se, raskopčane košulje, sa zlatnim lančićem oko vrata. Objašnjava svoje viđenje cijele stvari: "Problem nam je nametnuo naš južni susjed, Grčka, koja je članica Evropske unije. Otkud sad pitanje kako Makedonija da pomogne? Zar nije dovoljno što izbjeglice mogu nesmetano da uđu u zemlju?" Potom taj konzervativni političar skreće razgovor na svoju omiljenu temu: "Zar da izbjeglička kriza dovede do humanitarne krize u Makedoniji? Pitajte naše građane koji žive oko željezničke stanice u Đevđeliji, šta misle o toj problematici. Oni i njihova djeca ne smiju više da izađu na ulicu. Imam saosjećanja za izbjeglice, ali to ne znači da bi naša država zbog svega toga morala da trpi".

Đevđelija kao smetljište

Varošica je zbog navale izbjeglica postala vijest u svjetskim medijima. Za stanovnike je glavna tema – smeće. Od ranog jutra na stanici su ljudi u majicama sa crvenim krstom. Njih očekuje ogroman posao čišćenja. U Makedoniji se za plastične boce ne plaća kaucija kao u Njemačkoj, pa se na osnovu bačene ambalaže može vidjeti gdje su došljaci jeli, spavali ili gdje su pravili kratku pauzu. "Zašto ne bacaju svoje smeće u kontejner? Ti ljudi nemaju osnovnu kulturu", kaže jedan radnik koji svoju pauzu koristi da bi u staničnom restoranu trgnuo rakijicu. Dodaje: "I ovi hoće da se integrišu u Njemačkoj? E pa nek vam je sa srećom".

Skupljanje smeća obično nije posao za ljude iz Crvenog krsta. Ali u Đevđeliji je zaista mnogo toga drukčije nego na drugim mjestima. Koordinatorka Crvenog krsta u Đevđeliji, Sanja Konstandinova, kaže: "Ti migranti su dobri ljudi, ali ih je naprosto previše. Koriste i privatne parkove i dvorišta, ponekad kradu bicikle ili druge stvari od građana. Potrebna nam je neka vrsta kampa u koji bismo smjestili sve izbjeglice". Ova mlada žena tvrdi da država i Komesarijat za izbjeglice puno pomažu, ali se ta pomoć baš i ne vidi. Na pitanje da li očekuje više od Evrope odgovara: "Očekujem makar neku pomoć od Evrope. Do sada nismo ništa od toga vidjeli".

Zdravstveno zbrinjavanje samo u hitnim slučajevima

Ljekari humanitarnih organizacija dolaze svakodnevno iz Skoplja. Oko pedesetak izbjeglica zatraži ljekarsku pomoć svaki dan. Kostadinova objašnjava da im se samo ukazuje prva pomoć, a najčešće se radi o povredama koje nastaju u borbi za mjesto u vozu ili u redu za izdavanje izbjegličkih dokumenata. Nezvanično, volonteri humanitarnih organizacija govore o tome da je medicinsko zbrinjavanje izjbeglica više nego oskudno. Navodno je među trudnicama samo prošlog ponedjeljka bilo pet pobačaja, a dva očajnika su spržila 80 odsto sopstvene kože u pokušaju da napune bateriju mobilnog telefona na električnim vodovima iznad pruge.

„Gdje su profesionalci?“

Filine fon Opeln šokirana je sporošću pomoći koja je uz to nedovoljna. Ta Njemica je došla u Makedoniju da napiše turistički vodič kroz zemlju. Onda je na televiziji vidjela slike iz Đevđelije, pa je rekla sama sebi da je to važnije od svih turističkih vodiča svijeta. "Sada pokušavam da pomognem, kako znam i umijem. To je malo, čovjek osjeća potpunu nemoć. Ovdje nema velikih organizacija za zaštitu izbjeglica, koje bi trebalo nešto da učine", kaže Filine. Priključila se organizaciji "Legis" iz Skoplja i dijeli pomoć izbjeglicama. "Čovjek se zapita - a gdje su ostali, gdje su profesionalci?", kaže ona.

Profesionalce je teško naći i u Skoplju. U glavnom gradu Makedonije se vrata glavnog ulaza centrale Crvenog krsta zatvaraju već u četiri sata poslije podne. Da bi se uočilo nešto od organizovane pomoći mora se produžiti dalje, do sela Tabanovce koje se nalazi na granici sa Srbijom. Tamo je organizacija Ujedinjenih nacija za izbjeglice podigla nekoliko šatora kraj željezničke stanice, u kojima pribježište nalaze uglavnom porodice sa malom djecom. Odavde do granice sa Srbijom je samo nekoliko stotina metara. Prije nego pokušaju da mimo srpskih policajaca ilegalno pređu granicu, izbjeglice zastanu ovdje. "Samo hoću dalje, u sljedeću zemlju", kaže Ali, jedan od okupljenih izbjeglica iz Pakistana i Avganistana. A onda? "Onda dalje, u sljedeću zemlju". Imena zemalja koje su pred njim ne navodi, svakako se nada da su to samo usputne stanice.

To zna i Gabrijela Andrejevska, aktivistkinja u Đevđeliji. Ona dijeli letke na arapskom i perzijskom jeziku, na kojima je opisan najbrži put do "obećane zemlje" na Zapadu. Izbjeglice se okupljaju oko nje i leci idu kao alva.