1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Ko je obnovio kuću taj se i vratio

Prača leži na istoimenoj rijeci i udaljena je od Goražda 40 , a od Sarajeva 35km. Jedna je od tri opštine Bosansko-podrinjskog kantona. Život se tamo počeo vraćati odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Prača

Prača sada ima oko 300 stanovnika koji uglavnom žive od penzija. Omladina je rasuta po svijetu

Jači zamah povratka osjetio se naročito nakon 2000.-te godine. Tada su počele da stižu donacije, reći će neki od Pračana. Nerado se sjećaju kako su samo u jednom danu ispraznili svoje kuće i svoje mjesto i u konvoju, autobusima otišli svi u Sarajevo.

„Ja sam lično pričao sa Biljanom Plavšić,“ kaže Azem Fazlić. “Nisam bio sam, bilo nas je nekoliko. Ona je ovdje došla na početku rata i rekla da nam niko, pa ni ona sama, ne može garantovati sigurnost. Kad smo vidjeli kako stvari stoje, dogovorili smo se da idemo svi i otišli smo u jednom danu. Nikome se ništa ružno nije desilo, a sada nam je, nećete možda vjerovati, odlično!“, govori Azem.

Azem Fazlić

Azem Fazlić: "Za nas je život ovdje lijep"

Azem kaže da je u Sarajevu bio do 2003. godine. Obnovio je kuću koliko je mogao i nakon što je otišao u penziju, zajedno sa suprugom, vratio se u Praču. „Za nas je život ovdje lijep. Vazduh i priroda - sve nam više odgovara nego veliki grad“, kaže on.

Mladi rasuti po svijetu

Prača sada ima oko 300 stanovnika, a prije rata je imala 1500. Ljudi iz Prače su bili okrenuti radnim kapacitetima sarajevske i paljanske privrede. Danas uglavnom žive od penzija.

„Prije rata je u Prači bilo oko 70 posto muslimana i 30 posto pravoslavaca. Između nas, u ovoj lokalnoj zajednici, nije bilo nikakvih sukoba. Sada je ovdje samo pet-šest pravoslavaca, ostali se nisu vratili. Međunacionalni odnosi su dobri, kao što su i prije rata bili“, kaže Azem Fazlić. On misli da se broj stanovnika Prače više neće povećavati. Ko je obnovio kuću, taj se i vratio. A mladi ionako rade u Sarajevu, ili su rasuti po svijetu. Ipak, ohrabrujuće zvuči podatak da Prača ima osmogodišnju školu koja radi.

Muslimanski sveti mjesec Ramazan, za Pračane je počeo u posebnom ozračju. U okviru programa zaštite kulturnog i graditeljskog naslijeđa, Vlada Federacije izdvojila je sredstva za obnovu džamije i turbeta Semiz Ali-paše. U ratu su ovi vjerski objekti potpuno stradali, samo je munara sačuvana.

Obnovljena džamija i turbe Semiz Ali-paše

Obnovljena džamija i turbe Semiz Ali-paše kao mjesto okupljanja, ne samo u vrijeme mjeseca Ramazana

Dok naslonjen na novu ogradu oko džamije gleda u lijepo obučen narod, i krajičkom oka prati šta se na svečanoj tribini događa, Azem Fazlić kaže: „Snimate me pa ne mogu baš sve da vam kažem, ovo oko otvaranja džamije. Ali, ja ipak mislim da je to jedan objekat koji će okupljati ljude, gdje će se oni sastajati, ne samo u vrijeme mjeseca Ramazana, nego i inače.“

Može se samo pretpostaviti da je Azem htio reći koju riječ o izgradnji kakvog radnog pogona u Prači i otvaranju radnih mjesta za mlade ljude, ali izgleda, nije želio da kvari svečanost trenutka u kojem se našao.

Pomoću donacije i vlastitih ruku kuća za pola godine

I Mustafa Palo misli da je otvaranje obnovljene džamije velika stvar za Praču i njene stanovnike: „Nije to samo obnova objekta. To simbolizuje obnovu našeg života i naše duhovnosti“, kaže Palo. Vratio se na zgarište svoje kuće 2001. godine. Kad su se udružili donacija i njegove vrijedne ruke, nikla je kuća za pola godine. „Nije nešto, ali može se stanovati. Samo, ne daj Bože više izbjeglištva po tuđim kućama i stanovima,“ kaže ovaj vitalni penzioner.

Mustafa Palo

Mustafa Palo: "Ko ima para taj dobro živi"

Na pitanje kako se živi u Prači, šeretski odgovara: „Pa, ko ima para, dobro živi!“ Palo kaže da najviše ima penzionera. Oni koji moraju da rade, ne mogu živjeti u Prači. „To su naša djeca, rade po Sarajevu i Njemačkoj i šalju pare. I od tih para se Prača gradi.“

Živković: „Svi dobili donaciju, samo mi nismo“

Nekoliko stotina metara dalje, porodicu Živković muče teške povratničke brige. Nakon Dejtona, vratili su se na svoju zemlju na kojoj više nije bilo ni stare ni nove kuće. Sve je spaljeno do temelja. Napravili su drvenu kućicu i čekali donaciju da naprave sebi kuću, bar približno uslovnu za život, kao što je bila ona nova predratna. Ali, donacije su došle i prošle, a njihova nije stigla do njih.

Vitomir i Bosa Živković

Živkovići žive u šupi koju su sami napravili, jer nisu dobili donaciju

„Evo, pogledajte“, kaže Vitomir Živković, „U ovoj šupi živim sa dvoje djece i starim roditeljima Bosom i Mirkom. Razveden sam. Ko bi i živio u ovoj krovinjari? Svi su dobili donaciju, samo mi nismo. Ustvari, bila je planirana donacija za nas, ali nije došla do nas. Znamo kuda je otišla i kome, ali nemamo snage ni moći da to dokazujemo.“

Nada ipak ne umire

U drvenoj kući je gužva. Četiri kreveta poredana jedan uz drugi. Sto, jedna stolica i peć bubnjara - sve je što je tu od namještaja. Nema televizora ni radija. Nema kupatila ni WC-a. Stari Vitomirovi roditelji imaju penziju, a on ponekad zaradi dnevnicu kod privatnika. Ipak, strahuju od nadolazeće zime jer su prošlu jedva preživjeli.

„Zimi je hladno, ne može gore biti, a ljeti nam se zmije ispod praga izvlače, pa se djeca prepadaju“, kaže Bosa Živković. „Suština je u tome“, kaže njen sin, „da bismo mi sami napravili kuću samo da je do nas stigao taj materijal koji su nam dodijelili kao i svima drugima. Ali, mi se još uvijek nadamo.“