1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ko je bio Veljko Kadijević?

U državama bivše SFRJ podijeljena su mišljenja o preminulom generalu Veljku Kadijeviću. Sud o tome da li je Kadijević bio ratni zločinac, heroj ili samo jedan od tragičara raspada bivše države dat će vrijeme i historija.

default

Veljko Kadijević

U vrijeme kada je Veljko Kadijević bio savezni sekretar za narodnu odbranu (ministar odbrane) bivše SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije), nekadašnja zajednička država bila je pred raspadom. Kadijević se, prema riječima banjalučkog vojno-političkog analitičara Ostoje Barašina, zalagao za očuvanje te države.

„Kadijević je tragična figura tragičnog raspada SFRJ. On pripada generaciji koja je učestvovala u formiranju te nesretne države i logično je bilo da je pokuša i očuvati. Kada posmatramo ljude i događaje, moramo imati na umu i historijski kontekst. On se u tom historijskom trenutku zatekao na mjestu ministra odbrane i smatrao se pozvanim da brani svoju zemlju. Tragično je to što on, a ni drugi koji su je htjeli braniti, nisu znali kako to da urade, kao što ni oni koji su se opredjelili za secesiju nisu izabrali najbolji način. Žurilo im se i nisu to htjeli odlagati bez obzira na posljedice. Na silu se odgovara silom i Kadijević je u tom smislu i reagirao, možda nedovoljno svjestan razmjera posljedica koje će uslijediti nakon ispaljenog prvog metka“, kaže Barašin za Deutsche Welle. On ističe da Kadijević nije mogao drugačije reagirati, s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme vladala „dramatična pravna konfuzija“ u pogledu tumačenje Ustava SFRJ. „Da je postupio suprotno, bio bi osuđen od tadašnjeg sistema u ostatku Jugoslavije“, smatra Barašin.

Ukidanje Teritorijalne odbrane u BiH

Kroatien-Krieg 1991 - Entwicklung der Migration nach Deutschland

Vukovar

Vojno-politički analitičar iz Sarajeva Đuro Kozar smatra da je Kadijevićevo „jugoslavenstvo“ i zalaganje za očuvanje bivše SFRJ bila samo maska. „Iza te maske krila se namjera formiranja tzv. 'Velike Srbije', a Kadijević je bio poslušnik Slobodana Miloševića. U tzv. 'Veliku Srbiju' trebalo je da uđu dijelovi Hrvatske i BiH. Kako bi ostvario te ciljeve, Kadijević je razoružao Teritorijalnu odbranu BiH, ukinuo Komandu armijske oblasti u Sarajevu i njene ovlasti prenio u Beograd, a za komadante korpusa bivše JNA (Jugoslavenska narodna armija) u BiH imenovao generale Srbe i Crnogorce. U proljeće 1991. godine na sastanku u Sarajevu Aliji Izetbegoviću je tvrdio da JNA neće dozvoliti da se rat iz Hrvatske prelije u BiH, a u isto vrijeme iz magacina te iste armije naoružavao je članove Karadžićeve (Radovan) Srpske demokratske stranke (SDS) kako bi sa formacijama JNA iz Srbije i Crne Gore sadejstvovale u agresiji na BiH“, kaže Kozar za Deutsche Welle.

„U vrijeme napada bivše JNA na Sarajevo u proljeće 1992. godine, Veljko Kadijević više nije bio savezni sekretar za narodnu odbranu, ali su njegov plan agresije na BiH izvršili drugi generali predvođeni Blagojem Adžićem i Životom Panićem, a poslije je komandu na Palama preuzeo Ratko Mladić“, podsjeća Kozar.

Odgovornost za Dubrovnik i Vukovar

Republika Hrvatska je Veljka Kadijevića teretila za napade na Dubrovnik i Vukovar, a za njim je raspisana i potjernica. Nakon što je obaviješten da bi mogao biti ispitan pred istražiteljima Haškog suda, Kadijević utočište nalazi u Rusiji. Zagrebački vojno-politički analitičar Davor Gjenero vjeruje da je Kadijevićeva odgovornost za ratne događaje, posebno za zločine počinjenje u Dubrovniku i Vukovaru, „neupitna“.

Stradun in Dubrovnik 1991 unter Beschuss

Dubrovnik pod paljbom JNA 1991.

„Hrvatska je Kadijevića optužila za napad na Dubrovnik i za agresiju na Vukovar. Činjenica je da je Kadijević odlikovao vukovarske krvnike Šljivančanina i Mrkšića, a da je Dubrovnik bio zapravo demilitarizirana zona i da nije bilo moguće čak niti logikom koju je agresor koristio, pravdati napade ugroženošću vojnih jedinica na tom području. Kadijević nije krio svoju urotničku protudemokratsku djelatnost, zahtjeve od Predsjedništva Jugoslavije da se provede krvavi vojni udar u tadašnjoj državi, niti svoje kontakte s generalom Jazovom i urotnicima u tadašnjem Sovjetskom savezu. Očito je da je 2001. godine bio svjestan da bi se proces u Haagu zbog vukovarskih zločina mogao proširiti i na njega, pa je zato potražio utočište kod svojih drugova u Moskvi“, kaže Gjenero.

Gjenero tvrdi da je, pored Kadijevića, kompletan vojni vrh bivše JNA odgovoran za pripremanje vojnog udara kojim se, navodno, željela spasiti Jugoslavija. „Nakon propasti intervencije u Sloveniji, koja nije bila 'pokrivena' nikakvim političkim odobrenjem, do tada formalno zajednička JNA postaje isključivo oruđe u rukama Miloševićeva režima, a Kadijevićev mandat završava nakon što je 'Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo' srušilo helikopter Evropskih posmatrača. Tako zapravo sa Sarajevskim primirjem i prestankom prve, najteže faze agresije na Hrvatsku, završava i Kadijevićevo vrijeme na čelu vojske, a zamjenjuje ga gori, primitivniji i bestijalniji Blagoje Adžić“, kaže Gjenero.

Kadijevićevo viđenje raspada

U jeku rata u BiH 1993. godine, Kadijević je u Beogradu objavio knjigu „Moje viđenje raspada“ kojom je, između ostalog, pokušao opravdati djelovanje bivše JNA u Hrvatskoj i BiH. „Tom knjigom Kadijević je sam sebi napisao optužnicu priznajući da su od JNA formirane tri armije; Vojska Srbije i Crne Gore, Vojska Republike Srpske i Vojska tzv. Republike Srpske Krajine. Kompletan starješinski kadar u ovim vojskama vođen je u kadrovskoj evidenciji Generalštaba u Beogradu, odakle su dobijali plaće. U knjizi su izneseni i drugi detalji koji ukazuju na činjenice da je JNA devedestih godina bila agresor na Hrvatsku i BiH, te da je jedan od kreatora te agresije bio i Kadijević“, kaže Kozar.

Veljko Kadijević bio je posljednji ministar odbrane bivše SFRJ i komandant JNA koja je, kako se uoči raspada često isticalo, „četvrte vojne sile u Evropi“. Armijski general JNA završio je visoke vojne škole, među kojima Višu vojnu akademiju JNA, Ratnu školu JNA i Koledž za komandante i generale Američke vojske (US Army Command and General Staff College). Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe Vojske Jugoslavije u Drugom Svjetskom ratu. Rođen je 21. novembra 1925. godine kod Imotskog.