1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Klasika u dubokom dekolteu

U trci za tiražima odnosno zaradom, izdavačke kuće sve manje obraćaju pažnju na to kako ko pjeva, a sve više na to kako ko izgleda. Odavno je tako u pop svijetu, ali posljednjih godina i u klasičnoj muzici.

Ana Netrebko

... ja sam gotovo siguran da postoje muškarci koji ne misle samo na Belinija...

Pri uručenju nagrade „Eho“ za klasičnu muziku 2008. godine, Getz Alsman me očigledno doveo do neke vrste sna, jer, kad sam se probudio, u sali se osjećala neka čudna napetost: Nekolicina sjedokosih muškaraca je upiralo poglede na pozornicu, većina se pravila da nije zainteresovana, ali nisu uspjeli da sakriju uzbuđenje pred svojim ženama. Ja sam pomislio da je u pitanju neki skeč.

Svi su bili nervozni zato što su znali da nije Hendlova arija zaslužna za pažnju publike. Na pozornici je pjevala jedna žena, koja je sa mog mjesta izgledala kao djevojka iz zabavnog programa. Zbog načina na koji je pomjerala ruke i kukove, bila bi zapažena na svakoj ljetnjoj žurci. Imala je kožu boje čokolade, nosila je haljinu zelene boje i dubokog dekoltea, a srebrnog nakita je imala na pretek.

Kada nam nije pokazivala svoja mišićava leđa, uspjevali smo da vidimo njeno upečatljivo lice, a pošto se „Da Tempeste“ iz Hendlovog „Julija Cezara“ sastoji od koloratura, koje zahtjevaju konstante udahe, njena usta su bila otvorena čitava četiri minuta. Ja sam došao da slušam klasičnu muziku, a doživio sam da me je neko sasvim slučajno uzbudio. Taj neko je Danijela de Nize, koja je poslije svog nastupa dobila nagradu za najbolju mladu umjetnicu u usponu.

Neobuzdani omoti

Nekoliko nedjelja kasnije opet sam je sreo, u prodavnici za klasičnu muziku u Minhenu. Na omotu je izgledala jednako neobuzdano kao i na sceni, ali je ovoga puta imala konkurenciju. Stajao sam ispred regala punog novih CD-ova, na čijim omotima su bile žene, koje izgledaju kao manekenke:

- Ana Netrebko sa široko otvorenim očima i malo otvorenim ustima, slikana je tako da izgleda da vas posmatra iz žablje perspektive.

- Ana Netrebko u naručju meco-sopranistkinje Eline Garanca - jedna smeđokosa, druga plava, jedna sa blagim, a druga sa strogim pogledom; ja sam gotovo siguran da postoje muškarci koji, kada vide ovaj omot ne misle samo na Belinija.

- Engleska sopranistkinja Kejt Rojal, sa otkrivenim ramenima; ona izgleda kao Karla Bruni prije deset godina, ali je još ljepša.

- Argentinska čelistkinja Sol Gabeta, pak izgleda kao plavokosa boginja

- Violinistkinje Janina Jansen, Lisa Batijašvili, Julija Fišer - sve kao da su spreme za modnu pistu.

- Njemačka pjevačica Anete Daš - oči kao u lutke, besprijekorno lice, molećivi pogled.

Julija Fišer

Dugo je trebalo da umjesto Baha sa perikom pristane da bude na naslovnici svog CD-a

Kod muškaraca je situacija ista:

- Pijanista Martin Statfeld svira Baha, konstantno strijepeći od poziva Džil Sander za modnu kampanju.

- Tenor Ronaldo Vilazon je strastven u svakom smislu te riječi, jedan dirigent ga je nazvao „spermatozoidnim“.

- Tenor Jonas Kaufman, koji u kašmir džemperu tako romantično gleda, da žene na njega ne gledaju samo kao na izvrsnog pjevača, već kao na izvrsnog partnera za slušanje.

- I naravno, violinista Dejvid Geret, koji na svom omotu ima toliko raskopčanu košulju da bi slobodno mogao i da je ne nosi. Osjećao sam se do te mjere izmanipulisanim, do te mjere preplavljen ljepotom, da me je prošla želja za kupovinom CD-a.

Potreba za prodajom briše čaroliju muzike

Martin Statfeld

Nije moguće da su najbolji muzičari svijeta istovremeno i najljepši. Nisam ja neko ko smatra da je ranije sve bilo bolje. Znam da stari izumiru, a mlade treba motivisati, ali ne sa pogrešnim argumentima - i ne po svaku cijenu. Žizel Bindhen nije postala manekenka zato što dobro računa.

Koncert je po meni jedan od posljednjih iskrenih događaja, mjesto za osećanja. Muzika može da teši i oslobađa, pa makar samo dok traje simfonija ili sonata. Trenutak kada se u operi diže zavjesa je magičan, svaki put se naježim.

Dejvid Geret

Zato sam toliko osjetljiv kada visoke jagodice izvođača postanu važnije od muzike i njihovog umijeća. Ta očigledna potreba za prodajom briše čaroliju muzike - nemam više želju da istražujem, osjećam se kao da me pritiskaju, ismjevaju i potcjenjuju. I ono što je najgore, muzika i muzičari takođe deluju kao da su potcijenjeni, čak instrumentalizovani.

Uživanje u klasičnoj muzici morate da zaradite, to se ne desi tek tako, zato što neki zgodan mladić pjeva na sceni. To je i dobra i loša vijest za ljude koji su razočarani činjenicom da se na njihovom drugom koncertu „ne otvori nebo iznad njih“.

Herbert fon Karajan je bio dirigent stoljeća, ali i nepopravljivi „dendi“. Marija Kalas je najveća operska pjevačica 20. vijeka, ali i posebno lijepa žena sa najsenzualnijim usnama na svijetu. Mišljenje da umjetnici ne mogu da budu genijalci samo zato što su lijepi je netačno i glupo. A i sve te atraktivne, mlade zvijezde klasične muzike imaju talenta, neki čak imaju i veliki talenat, a neki talenat svjetskog ranga - ali ipak njihov uspjeh nije uvek neosporiv.

Običan turista iz Kijeva

Kada je Ana Netrebko prije nekoliko godina pjevala Travijatu u bavarskoj nacionalnoj operi, intendant Ser Peter Jonas je rekao:

„Ona jeste jako lijepa, ali to može Travijata iz mog ansambla jednako dobro da otpjeva.“

Martin Statfeld, koji je u suviše kratkom vremenskom razdoblju snimio čak četiri CD-a, svira Baha zaista zadivljujuće, ali stručnjaci često tvrde da on ima određen manirizam i povremeni nedostatak osjećanja.

Jonas Kaufman

Jonas Kaufman ove godine postaje mega-zvijezda, tvrde ljudi iz njegove izdavačke kuće. Kritičari tvrde da njegov glas ponekad ide previše „na unutra“, umjesto da „sija ka napolju“.

Lang Lang svira tehnički izvanredno, ali mu zato često nedostaje duhovna zrelost, unutrašnje razumijevanje značenja muzike. On je pop-zvijezda, kojeg prepoznaju na svim svjetskim šetalištima. Jevgenija Kisina, koji mnogo bolje svira, ali lošije izgleda, bi svi zamijenili sa običnim turistom iz Kijeva.

„Zvijezde klasične muzike moraju da izgledaju jednako dobro kao i ’Očajne domaćice’“, priznala je nedavno šefica jedne velike izdavačke kuće. Bugarska mecosopranistkinja Veselina Kasarova (da, ona jeste atraktivna), u jednom intervjuu je objasnila da nikad više ne bi željela da postane operska pjevačica, jer je danas bitniji izgled od umijeća:

„Izdavačke kuće stalno žele da me slikaju na način koji me dovodi dotle da sama sebe ne prepoznajem.“

Slušali smo Pola Potsa – Veliki tenor

Kada je prije dvije godine njemačka sopranistkinja Kristine Šefer uskočila u operu umjesto Ane Netrebko, sutradan niste mogli da nađete njenu fotografiju u novinama. Novine su odlučile da ipak objave fotograiju sa Anom Netrebko. Sličan primjer ima i Sabine Frank iz poznate umjetničke agencije „Herison Perot“:

„Nedavno je ZDF tražio dirigenta za televizijski prenos. Sve je išlo kako treba, dok odgovorni nisu naišli na fotografiju dirigenta. Taj umjetnik nije upotrebljiv, jer je prestar, glasio je iznenađujući komentar. Pri tom, čovjek ima četrdeset godina.“

Prije deset godina publika je znala za tri tenora, Anu Sofiju Muter, Andreu Bočelija i pankera među violinistima Najdžela Kenedija. Sve drugo bilo je izvan kruga klasične muzike. Ali kada je, zbog interneta, prodaja pala, firme su počele da računaju na „spoljne faktore“.

Die drei Tenöre - Großbild

Od tade je Ana Netrebko prodala više od milion CD-ova u Njemačkoj. Snimci Vijasona i Muterove redovno dostižu astronomske brojke kada je u pitanju prodaja, Dejvid Garet uspjeva da proda u jednom danu 1.000 karata za koncert i 8.000 CD-ova.

To je sistem koji funkcioniše, zato što očigledno svi profitiraju: Izdavačke kuće prodaju više CD-ova, umjetnici bivaju nagrađeni za mukotrpni rad, novine se raduju novim licima, takođe i reklamne agencije, a i neki obični ljudi sad mogu da razgovaraju o novoj temi, zato što su slušali Pola Potsa na nekom koncertu, i smatraju ga velikim tenorom.

Anu Netrebko oblači „Eskada“, Jonasa Kaufmana „Strenese“, Dejvid Geret stalno nosi neki veliki krst oko vrata, jer je potpisao ugovor sa nekom kompanijom za nakit. Riječ je o prepoznatljivosti. Umjetnik mora da postane marka, koja je vidljiva, koju prepoznajemo.

Anelize Rotenberger, jedna od najboljih sopranistkinja dvadesetog vijeka - žena od 82 godine - savjetovala je mlađoj koleginici da obuče kratku suknju na koncertima. Poznatom čelisti Johanesu Mozeru, jednom od najboljih na svijetu, nedavno je rečeno da bi bio uspješniji ako bi na koncertima nosio crvene čarape. On je odbio:

„Ako publika reaguje samo na neke primarne draži, onda muzika ima problem. A kada previse muzičara prihvati te draži, onda oni sami imaju problem. Te vrste oznaka se mijenjaju. Danas su to crvene čarape, sutra će se pojaviti neko sa zelenim cipelama.“

Johanes Mozer je siguran da strategija, koja treba da pospješi prodaju, nju u stvari smanjuje.

Julija ili Bah sa perikom

Violinistkinja Julija Fišer se takođe dugo vrijeme borila sa novim pošastima u ozbiljnoj muzici. Izborila se da se ne skine za „Plejboj“, ali nije uspjela da se izbori sa željom izdavačke kuće, da se ona pojavi na omotu. Na kraju je shvatila da će prodati više CD-ova, ako se na omotu pojavi ona, a ne Bah sa perikom.

Kritičar klasične muzike Joahim Kajzer smatra da postoji nedostatak strpljenja:

„Mi svakog dana želimo da vidimo novu zvijezdu, novog genija ovog stoljeća. Ali na svijetu ne postoji toliko genija“.

Uprkos tome, izdavačke kuće žele da nas ubijede da to jeste tako. „Sopranistkinja u usponu“, „Vokalna zvijezda“, „Junakinja večeri“ - svakoga dišu u nebesa. Uskoro će im ponestati riječi, koje označavaju one najbolje", kaže Kajzer:

„Svako je izuzetan, svako fantastičan, svako je najbolji. Pa zar niko više nije svjestan činjenice da sve to može da bude samo jedan osoba?“

Ono što je perfektno, uvijek pri ruci, ili čega ima prekomjerno, nažalost, kad-tad izgubi svoju draž. To primjećuju i novinari. Ranije su pisali kako umjetnici i van svog posla „dobro izgledaju“. Danas o istim tim ljudima pišu, da ne žele da pričaju o svom izgledu, da na ta pitanja reaguju alergično i da to mrze. Ispada da se opet radi samo o izgledu. Gete je rekao: „Stvarnost nema šansu protiv ljepote“. Ali samo ljepota ipak nije dovoljna.

Olga je već dokazala da je izuzetno lijepa

Ono što je potrebno i nama i muzičarima jeste strpljenje i tačnost. Te mlade zvijezde nisu geniji, a nisu ni muzičari stoljeća, niti su legende. To su bili Arau, Gulda, Gould, Horovic. Njihove karijere su trajale decenijama. Oni sami su označili čitav vijek.

Lang Lang, Kaufman, Netrebko, Statfeld to možda mogu da dostignu, a možda mogu i da budu zamijenjeni za koju godinu. Jer, još im nedostaje potpuno predavanje i ne djeluju nezaboravno. Tržište iziskuje mijenjanje, nova imena i nova lica, a muzika ne iziskuje ništa.

Horovic za klavirom

Čarolija zvuka u rukama Vladimira Horovica i bez "dokaza o ljepoti"

Nedavno je neka reklamna agencija poslala e-mail sa najavom koncerta pijanistkinje Olge Seps:

„Dragi novinari, Olga Seps je već dokazala da je izuzetno lijepa i da sjajno svira klavir.“

Nepobjediva rečenica. Mislite? Ona koja slijedi je još bolja:

„Njen moto je da bude ubjedljiva kada je u pitanju njeno umeće, ona ne želi da je redukuju na njen spoljašnji izgled.“

Vjerovatnoća da ću otići na koncert Olge Seps, nije se povećala ovim e-mailom.

Autori: Tobijas Haberl, Zidojče cajtung / Željka Bašić-Savić

Odg. urednik: Svetozar Savić