1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kinkel: Osjećam suodgovornost za Srebrenicu

Bivši šef njemačke diplomatije Klaus Kinkel upravo se vratio iz Srebrenice. Bilo je to privatno putovanje na kojem je razgovarao sa preživjelima iz Srebrenice, ali i prilika da se podsjeti na ono što je činio - ili nije.

Deutsche Welle: Gospodine Kinkel, upravo ste se vratili iz posjete Srebrenici. U vrijeme rata u BiH bili ste njemački ministar vanjskih poslova. Zaokuplja li Vas i danas tragedija u Srebrenici?

Kinkel: Da, i to veoma. To je i bio razlog zbog čega sam sa svojom suprugom, mojim najboljim prijateljem i njegovom suprugom poduzeo devetnodnevno putovanje po BiH, sa ciljem da posjetim Srebrenicu. Do sada nikada nisam boravio tamo i bio sam potresen, osjećao sam se tjeskobno ali bio sam i dirnut. Nerazumljivo je i strašno, to svjesno ističem, da je na izmaku 20. stoljeća bilo moguće da se desi takav genocid. Posebno kada vidite tih 6.000 grobova i kada se podsjetite šta se sve tamo dešavalo tog jula 1995.

DW: Kakvu je pouku Njemačka izvukla iz Srebrenice, da li se uopšte može izvući pouka za buduće generacije političara?

Klaus Kinkel sa Richardom Holbrookeom i Carlom Bildtom na Bonskoj konferenciji (1997. godine)

Klaus Kinkel sa Richardom Holbrookeom i Carlom Bildtom na Bonskoj konferenciji (1997. godine)

Kinkel: Generalno se to tako ne može reći. Njemačka tada nije bila u Vijeću sigurnosti. Ja sam bio ministar vanjskih poslova. Tokom sadašnje posjete Srebrenici više puta sam izjavio da se osjećam suodgovornim u pogledu onoga što se tamo dešavalo. Želio bih da dodam da su tada informacije bile nepotpune i nedovoljne. Nisam znao, niti su ostali ministri vanjskih poslova znali kakve su se strahote tih dana, od 11. do 16. jula 1995. tamo dešavale. Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a i polazili smo od pretpostavke da je koliko-toliko sigurna. Nismo znali pojedinosti šta se tamo dešava. Da sam znao šta se dešava, možda bih puno više poduzeo, ne znam međutim da li bi mi to uspjelo. Ponavljam, osjećam se suodgovornim jer kao njemački ministar vanjskih poslova nisam ništa mogao da promijenim. Na žalost.

DW: Kada su Mladićeve trupe umarširale u Srebrenicu, nekoliko njemačkih poslanika, da pomenem samo Christian Schwarz Schilling (CDU) i Freimut Duwe (SPD) su tražili od njemačke vlade da nešto poduzme, kako bi holandski bataljon dobio podršku iz vazduha. Do toga nije došlo ali je došlo do katastrofe. Da li se tragedija u Srebrenici ipak mogla izbjeći? Ipak ste imali određene informacije o tome šta se tamo dešava.

Kinkel: Da, sigurno. Situacija je bila takva da je NATO želio da interveniše. Ako sam pravilno bio informisan, nizozemski nadležni ministar je molio da ne dođe do vazdušnih napada jer je bio zabrinut za holandske vojnike. To mogu u izvjesnoj mjeri da razumijem, nakon što sam u stanju da sve rekonstruišem na osnovu informacija koje sam sada dobio na ovom putovanju u Srebrenicu. I sada mi je puno toga , bez da bilo koga optužujem za ono što se desilo, potpuno neshvatljivo.

DW: Ipak, UN-trupe su bile u zaštićenoj UN-zoni Srebrenice kako bi štitile njene stanovnike, a ne sami sebe. Bili su slabo naoružani, ali zar se zračnim napadima ipak nije mogla uspostaviti kontrola nad situacijom?

Kinkel: To je sigurno tačno, kada to posmatrate nakon svega što se desilo. I ja to tako vidim. Ne znam da li bi se mogla uspostaviti kontrola, ali je u najmanju ruku vrijedilo pokušati. Nizozemski vojnici su bili preslabi da bi spasili situaciju. Ako predstavite sebi da je u zaštićenoj zoni bilo 60.000 ljudi, puno izbjeglica, a hiljade ljudi samo u bazi UN-a u Potočarima, da su žene i djeca bili odvajani od muškaraca i da su se desile takve strahote, zaista je strašno kada danas znate šta se tamo dešavalo. Naravno da se morala naći mogućnost da međunarodna zajednica to spriječi. Ali, to se nije desilo.

Kinkel je nedavno po prvi put boravio u Srebrenici i u Potočarima

Kinkel je nedavno po prvi put boravio u Srebrenici i u Potočarima

DW: Njemačka ali i Vi ste tada, kada se vodila diskusija o slanju vojnika u BiH i uopšte u misije UN-a i NATO-a izvan zemalja članica vojne alijanse (out of area), bili zaokupljeni pitanjem da li je to protuustavno. Kako na to gledate danas, da li je to bio ispravan put?

Kinkel: Moramo još jednom istaći da Njemačka tada nije bila u Vijeću sigurnosti. Njemački vojnici, ma kako to strašno zvučalo, ne bi mogli spriječiti tragediju u Srebrenici. Moramo postaviti stvari na svoje mjesto. Njemačka se uvijek zalagala za BiH, koliko je to bilo moguće i koliko je to bilo neophodno. Ali mi, skupa sa drugim saveznicima, nismo bili u stanju da spriječimo strašni događaj u Srebrenici. Bio sam u Sarajevu u najgore vrijeme, bio sam u Mostaru, tamo sam poslao Hansa Košnika. Mi smo uložili ozbiljne napore ali sami nismo bili u stanju da dovedemo stvari pod kontrolu. Međunarodna zajednica u BiH je zakazala.

DW: Kada ste nakon rata u maju 1997. posjetili Sarajevo trebali ste se susresti sa članovima Predsjedništva. Hrvatski i bošnjački član su došli ali srpski član Predsjedništva Krajišnik se nije pojavio. Tada ste izjavili da Bosanci vode politiku praznih stolica, ne precizirajući koja je strana blokirala susret. Mogao se, ako je suditi po tadašnjoj retorici, steći utisak da se srpskoj strani popuštalo i da se nastojala na neki način poštedjeti stalnim pokušajima da se naprave kompromisi na koje ona nije bila spremna?

Kinkel: To je apsolutna besmislica. Drugi su srpsku stranu pokrivali puno više nego što smo mi to činili. Francuzi su iz tradicionalnih razloga štitili Srbe, Rusi su jako štilili srpsku stranu. Ja zaista nisam bio prijatelj Miloševića, niti Mladića. Ali moramo uvidjeti da i druga strana nije bila u potpunosti oslobođena krivice. Kada pogledate strašni zločin u Srebrenici onda morate znati da je tome isto tako nešto prethodilo. Time ne želim reći da se ono što se dešavalo od 11. do 16. jula na bilo koji način može opravdati. Ne može. Nama su stalno prebacivali da smo previše na hrvatskoj strani, što nije bilo tačno. Trudili smo se da stavimo stvari pod kontrolu ali nije tačno da srpsku stranu nismo dovoljno prozivali. Sam Dejton je bio kompromis, nastao mukotrpnim pregovorima pri čemu su svi znali da nije savršen. Danas bi trebalo ozbiljno razmisliti, a to je bio rezultat mog putovanja, da li Dejton u nekom obliku treba mijenjati. Ono što BiH nedostaje je zajednička odgovornost. Sa Republikom Srpskom je teško i komplikovano. Ona vodi sopstveni život i to dodatno otežava stvari.

DW: Susreli ste se sa preživjelim Srebreničanima. Kako je protekao taj susret?

Kinkel: Opisali su mi šta se desilo. Dobio sam i knjigu od tadašnjeg prevodioca u UN-u, koji je govorio o Srebrenici. Imam utisak da se nešto poduzima, da se radi na tome da ljudi žive skupa i to im samo mogu poželjeti.


Intervju vodila: Jasmina Rose
Odgovorni urednik: Azer Slanjankić