1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kineske ambicije na svjetskoj pozornici

Rodion Ebbighausen
8. maj 2018

U drugom dijelu serije „Uspon Kine“ bavimo se geopolitikom. Kada je riječ o privredi i izdacima za vojsku, Kina je već broj dva, ali na spoljnopolitičkom planu nema strategiju – što uviđaju i sami kineski teoretičari.

https://p.dw.com/p/2xMv5
China USA Donald Trump & Xi Jinping | Große Halle des Volkes
Foto: Reuters/D. Sagolj

Kineskom predsjedniku Siju Đinpingu ne nedostaje samopouzdanja. On je predložio da se odnos velikih sila postavi na novi osnov koji bi imao oznaku G2 – sa vodećom ulogom SAD i Kine u svijetu. Si je formulisao „kineski san" koji se nadovezuje na slavnu prošlost te zemlje i koji bi trebalo da izvede Kinu na vodeće mjesto u poretku država.

Zato kineski predsjednik od 2016. sve češće govori o „kineskom rješenju". Time misli da kineski model – autoritarna vladavina jedne stranke povezana sa ekonomskim slobodama – nudi bolja rješenja za regionalne i globalne probleme od liberalne demokratije povezane sa slobodnom tržišnom privredom koju favorizuje Zapad.

Kineska spoljna politika mijenja boje

Kinesko samopouzdanje se poslednjih decenija veoma promijenilo. Narodna Republika Kina je 1972, usred Kulturne revolucije, dobila stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti, ali se ta zemlja zbog unutrašnjepolitičkih i ekonomskih izazova stalno bavila sobom.

Poslije masakra na Tjenanmenu, kada je život izgubilo više od 3000 studenata i aktivista, to se promijenilo. Kina je upala u svoju prvu veliku spoljnopolitičku krizu. SAD i EU su osudile gušenje demokratskog pokreta i uvele Kini embargo na oružje – koji je i danas na snazi.

Kina je poslije toga uvela novi spoljnopolitički angažman koji se ticao prije svega neposrednih susjeda. Novi bezbjednosni koncept je imao za cilj da se prevaziđe razmišljanje u kategorijama Hladnog rata i da se SAD potisnu iz Azije – kako to piše Ču Sulong, direktor Instituta za međunarodnu strategiju i razvoj na Univerzitetu Cinghua. To je, kako on prenosi, jedna od najvažnijih odluka Kine na spoljnopolitičkom planu.

Bildergalerie Ich gegen die Welt
Tjenanmen 1989.Foto: Reuters/A. Tsang

Etablirana pravila i finansijska kriza

Početkom novog milenijuma, tadašnji predsjednik Kine Đijang Cemin govorio je o „miroljubivom usponu Kine" – cilj je bila integracija u svjetsku privredu, bez izazivanja gnjeva SAD ili kineskih susjeda. Kina je u toj fazi igrala po globalno etabliranim pravilima, i to uspješno. 2001. godine je postala članica Svjetske trgovinske organizacije.

Međunarodna finansijska kriza je 2007/08 teško pogodila Zapad i dovela u pitanje sveukupan „zapadni način života". Kina nije bila pogođena tom krizom. Tadašnji predsjednik Hu Đintao je 2009. formulisao glavne interese Kine, koje sinološkinja Angela Štancel u jednoj analizi za trust mozgova Evropski savjet za spoljne odnose ovako rezimira: „Ekonomski i socijalni razvoj, suverenost (tj. stabilnost Komunitičke partije) i bezbjedosti (teritorijalni i nacionalni integritet)". „Kina je prvi put dosljedno i javno pokrenula sprovođenje sopstvenih interesa. A to je medijski inscenirano Letnjim olimpijskim igrama 2008. u Pekingu."

Poslije Hua Đintaoa je došao (2013) Si Šinping koji je uveo aktuelnu fazu i koji simboliše jaku Kinu, ili kao što to Štencelova rezimira: „Spoljna politika Pekinga je samopouzdanija nego ikada ranije. Vremena uzdržanosti su definitivno prošla". Novi zahtjevi se ogledaju u inicijativi za formiranje Novog puta svile i u demonstraciji vojne sile u Južnokineskom moru, ili u sve jačem kineskom zalaganju za slobodnu trgovinu u svijetu – koju predsjednik SAD Donald Tramp stalno dovodi u pitanje.

EU nema jedinstven stav o Kini

I Evropska unija osjeća diplomatsku ofanzivu Pekinga. Prema jednom izvještaju Frankfurter algemajne cajtunga, Kina je u aprilu 2018. sastavila povjerljiv memorandum o Novom putu svile i poslala ga evropskim prijestonicama. Taj dokument sadrži – za razliku od drugih bilateralnih sporazuma – samo kineski rukopis. Peking nije htio da ostavi prostor za bilo kakve pregovore. A šefovi evropskih država i vlada je trebalo da potpišu dokument. Onaj ko je odbio da potpiše, morao je da računa sa negativnim posljedicama. Prema navodima pomenutog lista, neke zemlje istočne i srednje Evrope su potpisale. No, potom se 27 od 28 članica EU saglasilo da se dokument ne potpiše i da se poradi na stvaranju zajedničke linije kada je riječ o Novom putu svile. 

Kambodscha China Li Keqiang und Hun Sen in Phnom Penh
Bliski partneri: kineski premijer Li Kećijang (lijevo) i predsjednik vlade Kambodže Hun Sen otkrivaju spomen ploču u Pnom Penu povodom otvaranja bolnice u tom gradu koja je finansirana kineskim novcemFoto: picture-alliance/AP Photo/H. Sinith

Jedina država koja nije na poziciji svih ostalih u EU je Mađarska. Već duže vremena, Kina i Mađarska gaje tijesne odnose. Oni su u maju 2017. izvedeni na najviši diplomatski nivo – sveobuhvatno strateško partnerstvo. Godinu dana prije toga, Mađarska je (zajedno sa Hrvatskom i Grčkom) uspjela da ublaži zvaničan stav EU o arbitraži u Južnokineskom moru. U januaru 2018, premijer Mađarske Viktor Orban je na Svjetskom privrednom forumu u Davosu, imajući u vidu strukturne investicije, rekao: „Ako nas EU finansijski ne podrži, okrenućemo se Kini."

Nema zajedničke strategije

I pored uspjeha, kineske intelektualce muči pitanje da li Kina slijedi jednu sveobuhvatnu strategiju. Vang Đizim, dekan „Škole za međunarodne studije" u Pekingu, daje negativan odgovor. On kaže da nije dovoljno da se utvrde osnovni interesi, već da treba i biti načisto s tim kako ih sprovesti i koordinisati.

Politikolog i stručnjak za Aziju Gerhard Vil, koji je bio istraživač pri berlinskoj Fondaciji za nauku i politiku, došao je do sličnog zaključka. „Da bi postala svjetska sila, Kina mora imati veću vojnu i ekonomsku moć". Da ima diplomatski uticaj i „meku moć", dakle sposobnost da utiče na države bez privrednog uticaja ili vojnog zastrašivanja.

Kineski san nije tako atraktivan

I dok Kina svakako skuplja poene na planu privrede i vojske, još uvijek bilježi deficite na diplomatskom planu i kao „meka sila". Na primjer u oblasti međunarodnog prava: „Ako Kina ne priznaje norme, onda mora da postavi svoje. Ali ne samo da ih postavi, već da osvoji i one koji će da ih slijede. A tu vidim veliki deficit."

Osim toga, Gerhard Vil vidi u Jugoistočnoj Aziji veliki kontrast između elita i njihovih građana. „Kina može da pridobije određene vlade za sebe, ali ne i narod, i to će na duži rok dovesti do velikih sukoba."

Kambodža, koja u savezu zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN) već duže vrijeme ima ulogu koja u Evropi odgovara ulozi Mađarske, jasno je orijentisana prema Kini. Barem je to vlada premijera Huna Sena. Tako je Kambodža 2016. u interesu Kine blokirala donošenje zajedničke izjave ASEAN-a o Južnokineskom moru. No, stanovništo Kambodže nije prokineski orijentisano, kaže Vil koji često putuje u taj region. „Što je jači uticaj, tim su manje simpatije za Kinu. „Kineskom snu" i dalje nedostaje atraktivnost.