Kineska kolonija pored Sarajeva

Većina njihovih prodavnica u svojem nazivu ima prefiks "kineska". Iako slove za najbrojniju useljeničku naciju sa najvećim postotkom obrtnika uglavnom se radi o proizvodima loše kvalitete i iznimno jeftinoj radnoj snazi. Bez obzira na tu činjenicu, godišnje se tako u Bosni i Hercegovini obrće višemilionski novac.

Najveća koncentracija kineskih poslovnih objekata je uz magistralni put na sjeverno – zapadnom prilazu Sarajevu. Većina tih Kineza govori jedan razumljiv b/h/s jezik. Smatra se da je u Bosni i Hercegovini još nezanemariv broj Kineza, koji tu nelegalno žive, a samim time i više kineskih prodavača koji bez dozvole uglavnom prodaju na sarajevskim ulicama.

"Ja se zovem Kimiko Brodović. U Bosnu i Hercegovinu sam došla 1998. godine iz Beograda. Pravo tamo sam radila cijele dvije godine, prodavala. Naučila malo srpski jezik, tako da sada pričam malo više ekavicom, nego ijekavicom."

Prisjeća se svog dolaska u Sarajevo danas već naturalizirana Bosanka Kimiko Brodović. Sam dolazak u Bosnu i Hercegovinu bio joj je, kaže, iznimno težak.

"Došla sam u Sarajevo i prvo ilegalno prodavala stvari različite na ulicama. Jurila me je policija vrlo često. Onda sam upoznala Tufu. On također je prodavao na ulici. Ubrzo sam rodila dvoje djece. Kad sam se malo oporavila onda smo otvorili trgovinu tekstilne robe, koju naravno uvozimo iz Kine."

Tufo Brodović jedan je od rijetkih Bosanaca čija je supruga kineska useljenica. Kaže da se ponovo ženi postupio bi upravo isto.

"Po zanimanju sam mašin – bravar, VKV. Nemam vam, eto, nešto puno reći, osim da sam presretan što imam Kimiko, što sam sa Kimiko i, eto, imamo dvoje zdrave djece, koje mi je ona rodila. Mi smo, eto, razvili uspješan, ali i težak biznis. Bilo nam je jako teško. Nažalost, nemamo, eto, ni godišnjeg odmora. Radimo i po osamnaest sati dnevno, nekad i više, ali opet, eto, fala bogu. Naši političari vazda govore da su mala preduzeća prosperitet Bosne i Hercegovine."

Brodovići imaju dva sina. Stariji je Mustafa, a mlađi Ho Ze Min. Oba tečno govore kineski i tri lokalna jezika. A pored suviše teških trenutaka u Bosni i Hercegovi Kimiko se sjeća i nekolicine onih veselijih.

"Ovdje je svima bilo teško izgovarati moje ime Kimiko, pa su me komšinice prozvale Kimeta, ali to mi nije problem. Baš lijepo ime, bosansko ili tursko, nisam sigurna, ali lijepo je."

Antonia Nemeth – Kersten je socijalna radnica koja je svoj profesionalni angažman posvetila isključivo kineskim useljenicima.

"Radila sam sa različitim useljenicima u Bosni i Hercegovini, zato vam odmah želim naglasiti da su, ako im se pravovaljano priđe, Kinezi jako civilizirani useljenici i žele surađivati sa stručnim osobljem nakon što im, naravno, ponudimo socijalnu sigurnost, medicinsku skrb i na koncu kakav – takav posao, znajući da su opće prilike u zemlji vrlo teške. Sa Kinezima je, vjerujte, ma koliko bili teški socijalni slučajevi zbilja zadovoljstvo surađivati."

Gospođa Nemeth – Kersten jako dobro se sjeća svog prvog susreta sa Kimiko.

"A, pa, kako da ne, odlično se sjećam dolaska Kimiko u Sarajevo negdje još '97. ili '98. Ja sam prva socijalna djelatnica koja joj se na neki način uspjela približiti, prići joj i na koncu pridobiti od nje adekvatnu povratnu informaciju, a sve to kako bismo joj najbolje moguće pomogli da se snađe tu."

I možda je nekoliko narednih rečenica, koje kaže kineska Bosanka Kimiko Brodović, najbolji kraj ove priče.

"Dobro mi je ovdje. Vrlo sam zadovoljna standardom i inače životom ovdje u Bosni, ali sigurno vam kaže sve je drukčije već u mojem Šangaju. Tamo radila ništa nisam, a obrazovala sam se šest godina na nacionalnom univerzitetu. Malo mi nedostaje sve to tamo. Daleko. Moja perspektiva je u Bosni, koju moj Tufo i ja lično vidimo u Evropskoj uniji (EU). Volim ovu zemlju, ove ljude ovdje."