1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Kičem do identiteta

Narodi na evropskoj periferiji pokušavaju da što je brže moguće imitacijama nadoknade prednost Zapada. Tako nastaje nova industrija kiča. To je pokušaj elite da sakrije svoj nedostatak identiteta.

Balkan je najstarija periferija Evrope koja se modernizuje. A ta periferija već jedan vijekek praktikuje kulturnu politiku koja se, strogo gledano, svodi na proizvodnju kiča. Odbacivanje onoga što je Sopstveno kao omraženog, i prisvajanje onog prestižnog što je Strano – na tom principu su u regionu formirane nacije. U instrumentarijum spadaju bronzani vlastodršci u sedlu ili sovjetski generali (već prema regionu), barokne operske kuće i klasično zidno slikarstvo, nacionalni mitovi, nacionalni heroji i „mirotvorni" nacionalni pjesnici. U jednom neprirodnom miljeu, ta uvozna kulturna dobra ne izgledaju samo tuđe, već i dekoratIvno: takav je slavljenički barokni parlament u Tirani (u Albaniji sa jednim, do 90-ih godina uglavnom skromnim, parlamentarim životom) ili monumentalna Grčka nacionalna banka, koja inače finansijski stalno balansira na ivici ponora.

Turistički narodi evropske periferije pokušavaju da što brže mogu imitacijama nadoknade prednost Zapada. Pod motom: ono što imaju zapadni Evropljani, imamo i mi, i to duplo, pa i trostruko. I mi smo ponosne nacije, kao i Evropaljani, iako mi zapravo preziremo sve institucije i mrzimo našu sopstvenu inteligenciju. Ali zato na svim trgovima imamo naše namrgođene junake.

Novo vrijeme je komercijalizovalu tu industriju kiča. Umjesto da se ugledaju na stare herojske primjere sa Zapada, Balkanci su u najnovije vrijeme ogrizli u imitacije na nivou pop-kulture. Onaj ko u Skoplju od Željezničke stanice prošeta do mosta na Vardaru i ulice Makedonija, otkriće na tom potezu možda najveću gustinu spomenika na svijetu. Stilistika se kreće negdje između Holivuda i Madam Tiso. Na taj način mlada država želi da se izbori za svoje mjesto u istoriji, između ljubomornih susjeda koji je posmatraju kao dio svoje državne teritorije.

Na Kosovu je bivši predsjednik SAD Bil Klinton (koji je naredio da se bombarduje Srbija) dobio spomenik koji je još i lično i personalno mogao da svečano otvori. Srbi, koji su doživjeli ludilo više ratova, stilistički i tematski su se više orijentisali prema globalnim herojima pop-kulture: selo Žitište je postalo svjetski poznato po statui Rokija iz poznatog filma sa Silvesterom Staloneom.  A sa statuom Brusa Lija u bosanskom Mostaru, namjera je bila da se tako reći vrati sat – u vrijeme kada su Srbi, Hrvati i Bošnjaci zajedno gledali njegove filmove. Poslije turbo-folka i turbo-kapitalizma, na Balkanu je nastala nova turbo-riječ: turbo-spomenici.

Bugarska svoje mjesto u nadmetanju kičem traži masovnom gradnjom tvrđava. Ničeg ne nedostaje: tu tu tornjevi i katapulti, puškarnice i pokretni mostovi, plus legenda koju je isporučio graditelj. Prave tvrđave, koje mogu da se prave za male pare – jer se grade prema šablonu i masovno.  Trenutno ima 35 takvih objekata – svi su na vrlo sumnjivoj istorijskoj podlozi i izgrađeni i pored glasnog protesta stručnjaka. Najčešće uz finansijsku pomoć EU, koja se traži preko Evropskog programa regionalnog razvoja. Ali, da li te tvrđave zaista donose dobit od turističke posjete? Mnogi stručnjaci ne vjeruju da bi njemačkog turistu interesovala lažna tvrđava na kojoj on može da u srednjovijekovnoj odjeći ukrsti mač sa svojom suprugom.

Ali, zašto baš rimske ili srednjovijekovne tvrđave? Odgovor je lako naslutiti: jer se Bugari očajnički trude da se prezentiraju kao dio Zapada, kao sastavni dio rimske i hrišćanske tradicije. Isto tako se ta zemlja u komunističkim vremenima iz konjunkturnih razloga ulagivala slovenstvu. Sva propuštena stoljeća bi mogla da se nadoknade kič-imitacijom – kako se smatra. Nekoliko imitacija, lažni grb – i istorijska nepravda je ispravljena, a ljudi su odjednom na ravnoj nozi sa onima koji mogu da dokažu svoju slavnu prošlost.

Ali, zašto je ta forma kiča tako važna baš na Balkanu? Moj odgovor glasi: zato što tamo elita nije legitimna. Jer je ta elita najčešće dospjela pukim slučajem ili zahvaljujući ko zna kojem haosu. I zato što on nema pravi, domaći, resurs koji bi je držao na vlasti. Otuda i njeni očajnički pokušaji da se drže za nekakvo „inostranstvo“ koje bi moglo da ih legimitiše. Stranu kulturu, pa i tako jeftino imitiranu, koriste kao epolete na uniformi vlasti. Ona djeluje apsurdno kao perike koje su nosile sudije u bivšim britanskim kolonijama u Africi da bi održali tradiciju.

Ivajlo Dičev je pisac, kulturni antropolog i profesor univerziteta „Sveti Kliment Ohridski“ u Sofiji. Predavao je na univerzitetu Pariz-7 u Francuskoj i dobio više značajnih nagrada za svoj publicistički rad u Bugarskoj.