1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kazna bez krivice

Dragoslav Dedović30. august 2016

Dan nestalih koji se danas obilježava, u državama proisteklim iz bivše Jugoslavije je za porodice nestalih samo jedan od bezbroj dana u kojima im još uvek nije dato da se oproste od svojih mrtvih.

https://p.dw.com/p/1Jrce
Foto: picture-alliance/dpa

Prije desetak godina sam razgovarao sa jednom majkom kojoj su pobili sinove u Srebrenici. Grob im se ne zna. Tada je ustvari trebalo da prevodim to što ona kaže jednoj njemačkoj političarki. Nakon nekoliko minuta sam naprosto prestao. Žena je govorila samo meni, obraćajući mi se sa „sine“. Htjela je da je neko čuje. Već tada, desetak godina nakon zločina, njena je okamenjenost, zaustavljenost u trenutku kada joj odvode sinove, bila svima nestvarna – i etničkoj zajednici iz koje potiče ali i sugrađanima u žrvnju tranzicije. Za nju rat nije bio završen. Ona nije do kraja oplakala svoje.

Možda sam uspio zaista čuti tu strašnu priču, zato što je moja majka ratno siroče. Poslije Drugog svjetskog rata njenim roditeljima se u Ćupriji nije znao ni grob. Njoj je sada osamdeset i peta. Šaka fotografija i predmeta, proistekla iz razrušenog roditeljskog doma, nestala je u novom ratu, u Bosni početkom devedesetih. I jedino što joj je ostalo jeste sjećanje na majčine oči. Plave kao Jadran.

Možda je sjedokosa žena u Srebrenici pričala svoju priču samo meni jer je shvatila da sam u stanju da je čujem u vremenu kada su se srca stvrdnjavala, a uši, zapušene svakodnevnim brigama, ostajale gluve.

Čuo sam je, kao što sam čuo svoju majku. Kao što sam čuo ženu u Prištini kojoj su odveli muža, ni danas mu nema groba. Kao što sam čuo rodbinu nestalih koja traži da se u arhivima JNA ustanovi šta se zbivalo sa nekim Vukovarčanima. Kao što sam čuo prijatelja koji spominje nestanak svog rođaka na Kazanima.

Ništa ne politizujem. Odbijam logiku po kojoj „naša“ žrtva vrijedi više od „njihove“. Jer zaista čujem šta nam poručuju svi ti nesrećnici za koje je vrijeme zaustavljeno u času koji ih, razvučen u vječnost, svaki dan iznova razdire. Kao da su im bogovi odredili kaznu namijenjenu Prometeju – da im orao zvani Rat kljuje utrobu, dok su zakucani za stijenu sopstvenog bola.

Naučio sam ponešto slušajući o bolu porodica nestalih. Ljudi bez groba nisu ni živi ni mrtvi. To je za one koji su ostali iza njih veliki teret. Oni ga, okruženi tišinom, nose kroz novi milenijum.

Oni su kažnjeni bez krivice.

Istovremeno su odveć često direktni počinioci zlodjela, koji su tokom ratova radili na tome da ljudi „nestanu“ – na slobodi. Neki su se posvetili politici. Neki sitnom ili krupnom biznisu. Dobroćudne komšije, porodični ljudi.

Kažnjavanje svih počinilaca bi donijelo više pravde, ali bi tek grob za svakog ubijenog čovjeka dao preživjelima šansu da se kako-tako izmire sa gubitkom.

To je svijet koji je nastao na ruševinama Jugoslavije. Svijet u kojem neki ljudi još uvek nemaju mjesto na kojem mogu oplakivati svoje mrtve.

Mada nisam ljubitelj raznih međunarodnih dana, predlažem da danas makar za tren solidarno pomislimo na one kojima je sjećanje pretvoreno u mučno čekanje.