Katalonci i istorija strasti

Ništa protiv strasti, ali one se moraju kontrolisati. Inače mogu da odvedu ljude u zabludu. To važi i za političke strasti, a posebno za one nacionalističke. Onaj ko im se prepusti, neslavno završava. Dakle, treba biti oprezan – tako je glasilo upozorenje peruanskog pisca Marija Vargasa Ljose na demonstracijama protiv težnje Katalonije da se otcijepi od Španije: „Strasti mogu biti razorne kada ih pokreću danatizam i rasizam. Najgora od svih strasti je nacionalistička", rekao je.

Strasti s lijeva, strasti s desna. Na području današnje Katalonije, piše španski publicista Giljlem Martinez, nekada su grmjeli vulkani, divljalo je more, gazili su dinosaurusi. To je burna prošlost, pa iako Martinez ne želi da je vezuje isključivo za katalonsku teritoriju, on je u svojoj knjizi „Velika iluzija. Mit i stvarnost procesa nezavisnosti" pominje kao predigru današnjih uzbuđenja. Rvanje između vode i zemlje, neprijateljstvo između dinosaurusa i drugih praistorijskih životinja: nije li to bila dostojna predigra aktuelnog rvanja oko pretenzija na vladanje komadićem zemlje na sjeveroistoku Španije?

Pogrešan konj

Oko te zemlje su uvijek vođene borbe. Svakog 11. septembra, na svoj nacionalni praznik, Katalonci se prisjećaju bitke iz 1714. godine. Potkraj rata za špansko naslijeđe, jedinice Francuza Filipa V su osvojile Barselonu sa njenim zaleđem. Katalonci su se tada, kako to danas vide, kladili na pogrešnog konja, naime, na habsburškog pretendenta na tron – Karla III. No, pošto su u vojsci Filipa V ratovali i Španci, neki istoričari su kasnije taj dan protumačili kao poraz u bici protiv Španaca.

Običaj da se na taj dan polažu vijenci najprije je vladao samo na crkvenim misama. A kada je 1888. Podignut spomenik palim borcima, stvari su poprimile svoj tok: narednih godina su patriotski nastrojeni Katalonci polagali cvijeće pred spomenik, a u ranom 20. vijeku je pomenuti dan dobio eksplicitno politički karakter.

O stihovima i cvijeću

U to vrijeme su patriotske strasti već bile rasplamsane. 1859. su Katalonci iz ljubavi prema domovini osnovali takozvane „Igre cvijeća" u kojima su sinovi – a kasnije i kćeri – regiona u poetskom takmičenju opjevali ljepote svog kraja. Ne bez dramatičnog prizvuka koji je 1861. uveo Luis G. De Pons, jedan od inicijatora tog festivala; „No diexis morir la lengua si vols que visca la patria" – „Ne dajte da jezik odumre ako želite da vam otadžbina sija u cvasti".

Visokoparan patriotski ton je postao pravilo, a iz njega je ponikao i folkloristički patriotizam po mjeri mase. Njemu je formu podario Hasint Verdager, rođen 1845, svojom poezijom, prije svega pjesmom „Atlantida". Iz tog mističnog supercarstva je proistekla i Barselona, kako on to, ponijet pjesničkom slobodom, kazuje u svojim stihovima: „O, lijepa Barselono, tvoj zakon je pokorio moć okeana".

Anarhisti u Barseloni

Doduše, osim konzervativno-građanske, pojavila se i progresivna ljevičarska varijanta katalonskom patriotizma i nacionalizma. Njenom razvoju je doprinijela evolucija iz 1868. Koja je zahvatila čitavu zemlju. Ona je bila usmjerena protiv španske kraljice Izabele II, jer su njeni podanici smatrali da im je ona previše ograničavala slobode. Vođa ruskih anarhista Mihail A. Bakunjin je izdaleka posmatrao tu revoluciju – a onda je riješio da pošalje u Španiju jednog od svojih najbližih saradnika, Italijana Đuzepea Fanelija, kako bi pokušao da građanski ustanak pretvori u bunt radnika. Ne bez uspjeha: Barselona je postala jedan od centara anarhizma: niz atentata je obilježio političku svakodnevicu – i tako je bilo i u 20. vijeku.

U takvim krugovima je ponikao i otpor generalu Franku, koji je u julu 1936. izveo državni udar protiv španske demokratije, gurnuo zemlju u građanski rat i na njenim ruševinama uspostavio diktaturu koja je trajala sve do njegove smrti 1975. „Šta je Španija? Jedan jezik, kastiljanski, i jedna vjera – katolička". Tako je publicista Giljem Martinez skicirao ideološki program diktatora koji nije trpio nikakva odstupanja, pa ni ona katalonska. Katalinski jezik je u narednim decenijama bio rigorozno potiskivan.

Veliki diktator

Nacionalistički raspoloženi Katalonci su svoju težnju ka nezavisnosti objašnjavali i patnjama pod Frankovim režimom. Tako su osvojili simpatije dijela političke lejvice, koja smatra da je projekat zvani nezavisnost ima i emancipatorski karakter. Doduše, i katalonski nacionalisti i španska ljevica umiju da zaborave da su se Frankovi protivnici zlopatili ne samo u Barseloni, već i u čitavoj Španiji.

Spisateljica Almudena Grandes je prije nekoliko dana u listu EL Pais napisala da joj nikako ne uspijeva da razriješi protivrječnost u redovima ljevičarskih simpatizera pokreta za nezavisnost: „Španski progresivci odbacuju sopstvenu otadžbinu, a svojataju patriotizam (katalonskih – prim. red.) nacionalista, konzervativaca i klera – što je ideološki i emotivno potpuno nerazumljivo".

Pjesništvo i stvarnost... Još se ne zna hoće li politička i ekonomska stvarnost na kraju zatomiti patriotske strasti. Već se čuju glasovi koji nagovještavaju sumnje u sposobnosti katalonskog predsjednika i vođe pokreta za nezavisnost, Karlesa Pudždemona. Katalonski nacionalizam je upravo na teškoj probi.