Karađorđevo u haškim klupama

O težnjama ka podjeli Bosne i Hercegovine i u vezi s tim sastanku u Karađorđevu prvi put je bilo riječi krajem prošlog stoljeća - 1998. godine - na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću, optuženom za zločine HVO-a u Srednjoj Bosni. O tom čuvenom sastanku govorio je u martu te godine zaštićeni svjedok, za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio Stipe Mesić, bivši član Predsjedništva Jugoslavije. Njegovo tadašnje svjedočenje bilo je zatvoreno za javnost. Svjedok odbrane na istom tom suđenju, profesor Dušan Bilandžić je svaki srpsko-hrvatski dogovor na visokom nivou o podjeli BiH poricao pred sudijama, ali ne i u intervjuu zagrebačkom nedeljniku "Nacional", objavljenom prije svjedočenja.

Sporazum koji je provodio Blaškić

U završnoj riječi na tom suđenju, tužilac Greg Kiho (Kehoe) je rekao da su Milošević i Tuđman postigli "tajni sporazum" o podjeli Bosne i Hercegovine, a sprovodio ga je optuženi Blaškić, koji je, zajedno s mnogim drugima, bio "oruđe Tuđmanove politike". Od "opsesije" o podjeli Bosne Tuđman nije odustajao ni do kraja rata. U maju 1995. godine, po svjedočenju britanskog političara i kasnije visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown), Tuđman je na jelovniku jednog svečanog ručku u Londonu, nacrtao, sasvim provizorno, mapu BiH, podijeljenu prema dogovoru s Miloševićem. Tuđman je tom prilikom rekao Ešdaunu da u Bosni i Hercegovini neće ni biti "muslimanskog dijela", jer će muslimani postati "element hrvatske države". Taj jelovnik je kao dokazno sredstvo i danas u arhivi Haškog tribunala, a o njemu je Ešdaun svjedočio i na suđenju Radoslavu Brđaninu i Slobodanu Miloševiću.

Blaškićev branilac, zagrebački advokat Anto Nobilo u svojoj završnoj riječi nije poricao da je Franjo Tuđman "zastupao ideju podjele Bosne", mnogo prije rata kao istoričar, a zatim i kao predsjednik Hrvatske. Obnavljanje Hrvatske Banovine, koja je uspostavljena uoči II svjetskog rata, po riječima Nobila, bila je Tuđmanova "privatna želja", a suština zvanične politike Hrvatske bila je očuvanje teritorijalnog integriteta i suverenosti Bosne i Hercegovine. Uz to, istakao je Nobilo, nema ni jednog dokaza o sadržaju i odlukama sastanka u Karađorđevu. Pošto je rat u Hrvatskoj počeo nekoliko mjeseci kasnije, po mišljenju Nobila, Milošević i Tuđman se 25. marta 1995. ni oko čega nisu definitivno dogorovili, a još manje formulisali neki sporazum.

Godine 2000., na suđenju Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu, optuženima za zločine nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini, tužitelji su sastanak u Karađorđevu označili kao "zavjeru Tuđmana i Miloševića" da podijele Bosnu i Hercgovinu. Međutim, svjedok odbrane Marc Almond, profesor istorije na Oksfordskom univerzitetu, tvrdio je da potonji događaji, to jest "napadi srpskih snaga u Hrvatskoj i BiH" opovrgavaju tezu o zavjeri dvojice predsjednika. Taj istoričar je tvrdio da njihovi eventualni razgovori o teritorijalnim razgraničenjima, u situaciji kad BiH još nije bila međunarodno priznata, nisu mogli biti zavjera niti agresija na tu buduću državu.

„Bila i ostaće srpska“

Suprotno je tvrdio Stipe Mesić, koji je 2002. godine, kao predsjednik Hrvatske svjedočio na suđenju bivšem predsjedniku Srbije i SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću. Jedna od ključnih tema njegovog svjedočenja bio je tajni sastanak Milošević-Tuđman. S razlogom, jer su taj sastanak, prema Mesićevom iskazu, dogovorili on sâm i Borisav Jović, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i Miloševićev najbliži saradnik.

Jović je, prema Mesićevoj tvrdnji, početkom 1991. rekao da Miloševića i njega, kao ni druge srpske političare, uopšte ne interesuju Srbi u Hrvatskoj, ali da žele dvije trećine Bosne i Hercegovine "koja je bila i ostaće srpska". To je, kako je svjedočio Mesić, bio povod za čuveni susret Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu 25. marta 1991. godine i njihove pregovore u četiri oka o podjeli BiH.

Tuđman je, po Mesićevoj tvrdnji, do tada bio za cjelovitu BiH, ali je poslije tog susreta promijenio mišljenje. Mesić je naveo da je sâm bio svjedok da je Tuđman sa zadovoljstvom govorio kako se u Karađorđevu dogovorio da Hrvatskoj pripadnu teritorije Bosne označene granicama Banovine iz 1939. godine i uz njih Cazin, Kladuša i Bihać, koje Milošević smatra "krajevima turske Hrvatske", koji "Srbiji nisu potrebni".

Na sljedećoj stranici čitajte kako su svjedočili Manolić, Praljak i Kljujić

Potvrda dogovora i tokom Manolićevog svjedočenja

Mesićeve navode potvrdio je visoki zvaničnik Republike Hrvatske Josip Manolić u julu 2006. kao svjedok tužbe na suđenju čelnicima Herceg Bosne Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Manolić je rekao da je tajni sastanak Tuđmana sa Miloševićem u Karađorđevu bio razlog njegovog razlaza sa bivšim hrvatskim predsjednikom i partijom HDZ. Pošto ga je Tuđman obavijestio o "načelnom dogovoru o podjeli BiH", Manolić je u prisustvu Mesića rekao da nije ni "realno ni pametno dirati avnojevske granice". Pretenzije ka Bosni očitovale su se i u Tuđmanovim riječima da "hrvatsku kiflu treba podebljati".

Najveća Tuđmanova greška, istakao je Manolić, jeste podrška stvaranju Herceg Bosne, koja je bila "paradržava u državi" i neka vrsta balkanske "banana republike".

Branioci sve šetorice optuženih osporavali su pouzdanost Manolićeve tvrdnje o Tuđmanovim izjavama, ali je on uzvratio da te izjave potvrđuje činjenica da su nakon Karađorđeva i srpski i hrvatski predsjednik imenovali komisije koje su radile na mapama razgraničenja.

Isto je, ali na suđenju Miloševiću, rekao i Stipe Mesić. "Godinama poslije Karađorđeva eksperti iz Srbije i Hrvatske tajno su izrađivali nove karte bivše Jugoslavije", rekao je on.

Za Praljka su svi bili lažovi

"Mesić je lažov i krivokletnik", rekao je Slobodan Praljak, bivši zapovjednik Glavnog stožera HVO, u maratonskom svjedočenju u sopstvenu odbranu u julu 2009. godine. On je rekao da Tuđman i Milošević nisu sklopili nikakav sporazum o podjeli BiH u Karađorđevu u martu 1991. godine. "Franji Tuđmanu nikad nije palo na pamet da može dobiti bilo koji komad teritorija izvan granica Hrvatske, osim ako to ne odluče Amerikanci i ostali moćnici," rekao je Praljak. Navodna podjela u Karađorđevu nije odgovarala ni Miloševiću, koji je, po Praljku, želio cijelu BiH, a Hrvatsku do Virovitice i Karlobaga. "Mesić je lagao iz političkih razloga da bi što više ocrnio predsjednika Tuđmana, kojem nije ni do koljena", rekao je Praljak za tadašnjeg hrvatskog predsjednika.

Praljak je "lažovom" nazvao i istoričara Dušana Bilandžića, koji je u pomenutom intervjuu "Nacionalu" u oktobru 1996. godine rekao da ga je predsjednik Tuđman imenovao za člana ekspertnog tima koji je sa srbijanskim predstavnicima pregovarao o podjeli BiH. Te pregovore je, s druge strane, pomenula istoričarka Smilja Avramov kao svjedok odbrane Slobodana Miloševića, ističući da su "avnojevske granice" za tadašnje srbijansko političko rukovodstvo bile neprihvatljive.

Kontradiktorna Kljujićeva svjedočenja

Bivši član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić je u julu 2003. godine kao svjedok tužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću rekao da mu se odmah poslije sastanka u Karađorđevu, Tuđman hvalio da je od Miloševića dobio Cazinsku krajinu.

Međutim, tri godine kasnije, kao prinudni svjedok tužbe na suđenju Jadranku Prliću i ostaloj petorici političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne, koji su optuženi za "podsticanje i raspirivanje političkog, etničkog i vjerskog razdora, podjele i mržnje" u osam opština BiH, Kljujić je rekao da mu ni "u najprisnijim razgovorima" Tuđman ništa nije rekao o Karađorđevu. Primijetio je, međutim, da se poslije marta 1991. "hrvatska politika sve više usmjeravala na dogovor sa Srbima".

Na ovom istom suđenju u aprilu 2007. svjedočio je i američki diplomata Herbert Okun, koji je početkom devedesetih godina bio zamjenik specijalnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju. On je rekao da su se pretenzije Hrvatske i Srbije na teritorije BiH, poslije susreta u Karađorđevu u martu 1991., pokazale i na sastanku Mate Bobana i Radovana Karadžića u maju sljedeće godine u Gracu. I na jednom i na drugom sastanku iscrtavale su se granice država unutar BiH, koje bi kasnije trebalo da se pripoje Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Teritorij za Bošnjake na tim kartama podsjećao je na mrlju, rekao je Okun.

Autor: Dževad Sabljaković

Odg. urednica: Zorica Ilić