1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kandić: "Pravda koja nije postignuta"

Na poziv Amnesty Internationala u Bonnu je boravila Nataša Kandić. "Pristup Srbije, koja traži balans i izjednačavanje krivice, traje do danas. I dokle god postoji takav politički stav, nema pomirenja".

Nataša Kandić, utemeljiteljica beogradskog Fonda za humanitarno pravo, godinama se bori za istinu i prihvaćanje činjenica o ratu u BiH, Kosovu i Hrvatskoj, što bi trebalo pomoći procesu pomirenja u regiji. U četvrtak navečer (30. juli 2015.), na poziv lokalnog Amnesty Internationala o tome je govorila i na Univerzitetu u Bonnu. Nakon što je Rocco Lioy održao kratko predavanje o etničkom čišćenju, zločinima i ratu u BiH, koji, kako je citirao jednog pripadnika plavih šljemova, "nije bio rat već teror" , Nataša Kandić je pojasnila kako je to izgledalo u praksi. U centru pažnje je bio snimak egzekucije 6 Bošnjaka iz Srebrenice, koji je bio polazna tačka njenog izlaganja o trenutnoj situaciji sa istinom i suočavanjem sa zločinima. Nagrada osnivača Amnesty Internationala Martina Ennalsa je, kako je rekla, obavezuje da govori o "pravdi koja nije postignuta" i njenom "jedinstvenom dokazu da je počinjen užasan zločin". A do snimka zločina u Srebrenici došla je preko zločina na Kosovu.

Bosnien und Herzegowina Natasa Kandic

Nataša Kandić, borac za istinu i pomirenje

Sve je počelo od suđenja protiv jednog od pripadnika 'Škorpiona' 2002. Kako bi srbijanska javnost bila "pošteđena" detalja procesa, suđenje je održano pred sudom u jednom malom mjestu u Srbiji (op. autora - Prokuplju). Optuženi osumnjičen za ubistvo 14 albanskih žena i djece na Kosovu. Publika u sudnici na strani optuženog.

"To suđenje je izgledalo strašno... Za ubijene albanske žene i djecu, publika je smatrala da je to u redu, da su oni protiv države Srbije i da ih je trebalo ubiti. Sudije su se plašile i onda sam ja i Fond za humanitarno pravo predložili Tužilaštvu Srbije da prebaci slučaj na sud u Beograd".

Smrtonosni put 'Škorpiona'

Tužilac prihvaća prijedlog, što za Natašu Kandić nije kraj priče. Odlučila je pronaći vjerodostojne svjedoke, one čiji su najmiliji ubijeni i čija bi riječ na sudu imala odjeka. "Ja sam tada došla do očeva djece koja su preživjela. Osmoro djece je ubijeno, a četvero je preživjelo taj mart 1999. godine na Kosovu. Najstarije dijete je bila djevojčica od 14 godina, koja je isključivo govorila albanski. Njen otac je jedan od ljudi, a malo sam takvih srela u životu, kojem su srpski policajci ubili suprugu, ubili troje djece, ubili bliske rođake... ali on je shvatao koliko je važno da on i njegova djeca dođu u Beograd i svjedoče o zločinu srpske policije".

Gericht in Belgrad, Special Court

Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu.

Kosovski Albanac, sa svojom preživjelom djecom je došao u Beograd i svjedočio niti ne sluteći da će njegov čin isprovocirati nova, važna svjedočenja. Samo tri dana poslije njegovog svjedočenja, Kandić je primila telefonski poziv od jednog od bivših 'Škorpiona', koji je prethodno svjedočio pred Sudom u Prokuplju, ali, kako joj je priznao "lažno". "Ja sam sa njim danima razgovarala, slušala o tome kako je otišao u rat, a najviše je pričao o tome kako je Vojislav Šešelj imao taj presudan uticaj da ode u rat. On je vjerovao Šešelju da je srpski narod u Hrvatskoj ugrožen. Međutim, vidio je, kada je bio u ratu u Hrvatskoj, da to nije tako", kaže Kandić. Stoparić je bio spreman da promijeni iskaz, jedino se plašio da ga neko ne spriječi u tome.

Sudovi - pravne ili političke institucije?

Tom bivšem 'Škorpionu', Goranu Stopariću, koji danas živi pod novim identitetom i daleko od Balkana, Nataša je stoga ponudila vlastiti dom, gdje je proveo tri sedmice čekajući svjedočenje. Do u detalje joj je prepričavao ratna kretanja i aktivnosti 'Škorpiona'. "Kada je završio svjedočenje prišao mu je otac ubijene albanske djece i rekao: Hvala za ovu istinu, sada mi je lakše."

Na istom tom suđenju Stoparić je, kako navodi Nataša Kandić, rekao da je njegova jedinica 'Škorpioni' prije Kosova bila u Bosni, da je učestvovala u ubistvu 6 zarobljenika iz Srebrenice i da postoji kaseta o tome, koju je snimao pripadnik Škorpiona "Bugar".

Zeremonie zum 20. Jahrestag des Massakers von Srebrenica in Potocari

Presude najbolnije za obitelji žrtava genocida u Srebrenici.

"Haški tribunal nije na najbolji način koristio snimak strijeljanja šest Muslimana iz Srebrenice. Iako je potpuno jasno da je 'Škorpione' osnovala Državna bezbjednost Srbije, Haški tribunal nije došao do takvog zaključka", kaže Kandić i dodaje da ni Međunarodni sud pravde u Hagu (ICJ), koji je također imao snimak strijeljanja šestorice Srebreničana, očito nije uzeo u obzir taj dokaz pri donošenju odluke u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid.

"Moj zaključak, ali i zaključak stručne javnosti je da u presudi međunarodnog suda ima političkih razloga, ali taj video ostaje kao najjači dokaz o počinjenom zločinu. Takav dokaz se nije više nikada pojavio". Politika međunarodnih sudova, smatra Kandić, je izbjeći da se države direktno terete za počinjene zločine, što, prema njenom mišljenju, dokazuju i "začuđujuće oslobađajuće presude generalima, poput Momčila Perišića ili Ante Gotovine, budući da bi presude njima indirektno značile i presude njihovim državama".

Snimak za buđenje savjesti

Javnost je, s druge strane, na objavljivanje snimka reagirala pozitivno."Kasetu sam 20. maja 2005. godine predala tužiocu za ratne zločine i rekla da policija ima deset dana rok da uhapsi počinioce, inače ću dati kasetu televizijama da puste snimak. Istovremeno, kopiju snimka su dobili i haški istražitelji. Na suđenju Miloševiću, 1. juna 2005. tužilac Jeffrey Nice pustio je djelić snimka, što je za mene bilo dovoljno da odmah, istog dana uveče dam jednoj nezavisnoj TV u Beogradu da pusti cijeli snimak. Sutradan i sljedećih mjesec dan, telefon je u kancelariji Fonda za humanitarno pravo stalno zvonio. Zvali su obični ljudi da kažu hvala, da nikada nisu vidjeli počinioce kako nemilosrdno ubijaju dječake", kaže Kandić.

Bosnien und Herzegowina Vortrag an der Uni Bonn zum Srebrenica Massaker

Amnesty International - broj ubijenih civila i vojnika tokom rata u Bosni i Hercegovini - procjena.

To je bio jedan jedini put, dodaje,"da sam vidjela da su obični ljudi u Srbiji duboko na strani žrtava koji nisu u Srbiji". Svi pripadnici zloglasne jedinice pohapšeni su u vrlo kratkom roku. "Tadašnji predsjednik Srbije Tadić i svi političari su rekli da će se 'Škorpionima' suditi ali su ih nazvali kriminalnom grupom koja šteti ugledu Srbije. Znači i prije početka suđenja političari su istakli da ubistvo Srebreničana nema veze sa državom".

Godinu dana poslije, sud je donio odluku da "ubistvo jeste počinjeno, ali su počinioci kriminalna grupa i da nema dokaza da su žrtve Muslimani iz Srebrenice".

Političke presude, nova bol za žrtve

"To izricanje presude su u sudnici pratile majke i djeca ubijenih ljudi iz Srebrenice. Svi su oni svjedočili tokom suđenja o tome kako je izgledao njihov posljednji susret, sa sinom, ocem... Ovakvom presudom sud je rekao i majkama i djeci žrtava da lažu, da nisu njihovi sinovi ili očevi bili u Srebrenici i da oni nisu mogli napustiti Srebrenicu i doći na planinu gdje su nađeni njihovi posmrtni ostaci".

"Od tada počinje to poricanje da se taj genocid dogodio. Međutim, to suđenje nije donijelo pravdu, ali su tokom suđenja utvrđene činjenice koje ostaju zauvijek i te činjenice govore suprotno od presude, govore precizno i tačno da je Srbija, preko 'Škorpiona', učestvovala u izvršenju tog zločina. Taj video snimak, i pored toga što nije donio pravdu za žrtve, je jako važan, i zahvaljujući tom snimku, utvrđeno je veoma puno važnih činjenica koje će u budućnosti biti pravilno tumačene i koje će dovesti do promjene odnosa Srbije prema tom zločinu", smatra Kandić.

Poricanje ili relativiziranje zločina, baš kao i uporno traženje balansa i političke korektnosti, dodaje ona, ne vode ka pomirenju. Ilustrira to podatkom da joj je tadašnji direktor državnog RTV servisa rekao da će "emitirati snimak zločina 'Škorpiona', samo ako mu nabavi i neki snimak zločina nad Srbima".

"I takav pristup, balans, izjednačavanje... traju do danas. I dokle god postoji takav politički stav, dotad nema uslova za pomirenje ili saosjećanje sa žrtvama iz druge zajednice. Zato ja mislim da je najbitnije da uspijemo da dostignemo da saosjećamo sa drugim žrtvama. Od početka rata na Balkanu, u bivšoj Jugoslaviji, prošlo je 25 godina. Do danas nema nijednog političara koji razumije da su za pomirenje bitni drugi".

Zaboravljeni logori?

Osim zločina, godinama se poriče i postojanje logora u Srbiji, u koje su u ratnom periodu dovođeni zarobljenici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Bosnien und Herzegowina Natasa Kandic

Istina i pravda - put ka pomirenju. Predavanje Nataše Kandić u Bonnu, osim Nijemaca, pratila i publika sa svih strana bivše Jugoslavije.

"Srbija ne priznaje te logore, kao što su bili Šljivovica i Mitrovo Polje za Muslimane. Srbija to naziva sabirnim centrima, isto kao i dva logora za Hrvate, mahom civilno stanovništvo iz Vukovara, premda Srbija objašnjava da je imala pravo da dovodi hrvatske vojnike u zarobljeništvo. Tačno je da je to još uvijek otvoreno pitanje i da se Haški tribunal time nije bavio. Fond za humanitarno pravo je u Srbiji pokrenuo nekoliko tužbi u ime žrtava logora, ali ti procesi se loše završavaju, a u presudama nema odgovornosti Srbije, nego je sve minimizirano i relativizirano", kaže Kandić, no naglašava da je važno da postoje podaci o ljudima u logorima, kao i njihova svjedočenja.

Svjedočenja, baš kao i video snimak 'Škorpiona' dokazi su, zaključuje Kandić, koji "jasno crtaju lice žrtve, ali i počinioca. Ta slika onda postavlja pitanje da li ima pravde?"