1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Kalesija: Sablja lijevo i šargija blizu

Zanima nas zašto je Kalesija u prošlom sistemu bila jedna od najzaostalijih opština, kad svuda naokolo ima i vode i zemlje, i rude i stoke, i puteva i šume. Krivica za to pripisuje se osvetoljubivosti partizana.

default

Centar Kalesije

U Kalesiju krećemo iz Tuzle, kroz jesenje sivilo, jutro nakon promocije romana Almira Alića Volim crtati velika crvena srca.

(Na promociji je Ružica između ostalog govorila o listama čekanja njenih đaka zainteresovanih da pročitaju jedan od tri primjerka knjige nedavno promovisane u Užicu, a ja sam pročitao ovo:

"U vezi s ovim romanom potrebno je u što kraćem vremenu sazvati aktive nastavnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, sa samo jednom tačkom dnevnog reda: potpisavanje peticije kojom bi se zabranilo njegovo čitanje u školama u Bosni i Hercegovine.

Razloga za zabranu ima više, među kojima su najvažniji sljedeći:

Djeca bi, čitajući ovu knjigu u lektiri, mogla pomisliti da književnost ima veze sa stvarnošću u kojoj žive.

To bi destabiliziralo nastavu književnosti, jer bi onda nastavnici, umjesto da se bave šemom rime abab i statičkim i dinamičkim motivima u fabuli, morali govoriti i o drugim stvarima. Naprimjer:

– o nepravdi u ocjenjivanju

– o strategijama nasilja kojim brane svoj nastavnički autoritet

– o razlozima zbog kojih im je taj autoritet uopšte potreban

– o svrsi čitanja lijepe književnosti u moralno zapuštenim sredinama

– o radnom učinku pedagoga i psihologa, izvan služenja školskoj administraciji

– o brakovima kao razbijenim saksijama

– o uzrocima siromaštva i sve većim klasnim razlikama među učenicima

– o korupciji

– o budućnosti, koja prijeti razočaranjima i poniženjima

– o ratu koji neprekidno traje, već dvije decenije nakon svog svršetka

O književnosti, ukratko.")

Muzički fenomen "Kalesijski zvuci"

U Kalesiji, ka kojoj Čokoljub grabi sigurnim obrtajima, znamo malo. Almir, u ulozi domaćina i vodiča, oprema nas osnovnim podacima: gradić je poprilično mlada pojava na reljefu tuzlanskog podrinja. Nikao je odlukom kumunističkih vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, iz razloga koji su izgubili jasnoću u proteklih šest, sedam decenija. Zato je pomalo čudno što na grbu Opštine stoji godina 1151, za koju se bez valjanog razloga veže rađanje mjesta. Grb je kreiran nakon zadnjeg rata, vjerovatno rukom i pameću nekog nadahnutog lokal-patriotskog amatera istoričara i kao takav jedan je od primjera masovnog silovanja logike i činjenica, u sjeni zatvorenog Zemaljskog muzeja i uz ćutanje akademske zajednice. Iako će čak i navijački raspoložena bs.wikipedija priznati da je u doba socijalizma učinjeno dosta dobrih stvari, na grbu nema simbola koji bi upućivao na taj period. Osim ako se šargija (desno, sablja lijevo) ne poveže s kalesijskim zvucima, muzičkim fenomenom koji je sedamdesetih godina učinio ovaj nerazvijeni kraj jugoslavenskim središtem izvorne muzike.

Kalesija Bosnien und Herzegowina

Zgrada opštine, primjer izvorne arhitekture

Ta izvornost, na koju će nas kasnije upozoriti naši sagovornici, dobila je potvrdu i u nekoj međunarodnoj klasifikaciji, u kojoj, s ponosom se naglašava, nema sevdalinke ali ima šargije i violine, i kondenzata narodne mudrosti, poput ovih, u izboru Dragoslava Dedovića:

Mala lezi, tuku mitraljezi

ja ću na te, ne boj se granate. Ili:

Tuzla, Zvornik, Kalesija blizu

Kada pjevam zaboravim krizu. Ili:

Imam šupu i na šupi rupa

Komšinicu gledam kad se kupa.

Ali naš dolazak ovdje nije imao za cilj da bude još jedan u nizu urbano-arogantnih priloga kritici seoskog stvaralaštva. Zanima nas kako ljudi žive u mjestima s jednim semaforom, daleko izvan žiže medijske pažnje, na nevidljivim entitetskim granicama, tamo gdje je rat ostavio najdublje ožiljke, u zemlji koja će uskoro na plavoj mapi Evrope ličiti na rupu usred plavetnila, prkosna kao trokut izrezan usred daščanog poda poljskog nužnika. Smijući se Almirovom vicu na račun nepostojanog o u ovdašnjem dijalektu (Neki istraživač pita da li je nakon rata broj fobija u porastu, a ispitanik mu odgovara: jeste, ali porastao je i broj oktovija.), parkiramo u samom centru, na blatnjavom placu između jedne dvospratnice i neke kafane i/ili kladionice (sve ih je teže razlikovati).

Kalesija Bosnien und Herzegowina

Ko kaže da svaki sprat mora imati fasadu?

Skoro svaka zgrada u vidokrugu šamar je arhitektonskim fakultetima, a sve skupa potvrda da smo stigli u mjesto gdje se pojam urbanizma sveo na privatizaciju i devastaciju javnog prostora. Kao da je neki sladoledžija krečio fasade iskidane formama koje kidišu jedne na druge. U nekoj ozbiljnoj i stručnoj analizi možda bi bilo moguće pokazati uticaj meksičkih, španskih i turskih sapunica na poslijeratni razvoj arhitekture u Bosni i Hercegovini.

Od žena samo Ružica

Putnik namjernik očekivao bi u tako veselom okruženju, u kasno subotnje prijepodne, gužvu na ulicama, žamor i smijeh. Međutim, ne. Centar je depresivno praznjikav. Nema mladih, ne drma muzika iz kafića, nema pijačnih korpi ni beba u kolicima s majkama koje love malo svježeg zraka između dvije kiše. Ako neko i prođe, to je muškarac fokusiran na tiket. U kafani u kojoj razgovaramo s našim domaćinima svi su gosti muškarci, osim Ružice koju konobar nepogrešivo uslužuje posljednju. Na pitanje je li to neki nepisani zakon, da nema žena u kafanama, ili smo mi slučajno ušli u neki muški klub, dobijamo odgovor da je vrijeme kuhanja subotnjih ručkova i da su žene zabavljene kućom. (Kasnije, u šetnji, vidjećemo da su žene zabavljene i okućnicom, tj. cijepanjem drva. Zato će ih jedva jedna petina biti u Parlamentu Federacije.)

Kalesija Bosnien und Herzegowina

U ljepilu je snaga.

Domaćini, koje su nam prijatelji preporučili za sagovornike, strpljivo slušaju naša nepripremljena pitanja, navodeći razgovor na zavičajne brendove, među kojima se ističe Miralem Pjanić. Na krilima njegovog uspjeha ovdje se cijene škole fudbala. Dječaci (dok djevojčice valjda treniraju s kuhačama i sjekirama) maštaju o trenutku kada će im roditelji saopštiti da su postali izvozna roba.

Zanima nas zašto je Kalesija u prošlom sistemu bila jedna od najzaostalijih opština, kad svuda naokolo ima i vode i zemlje, i rude i stoke, i puteva i šume. Krivica za to pripisuje se osvetoljubivosti partizana, koji su zanemarivanjem kažnjavali ustaški kraj. Iznenađuje nas trpeljivost kojom se gubitnici u ratu protiv fašizma opravdavaju; biva, ljudi su se samo ponašali domaćinski, oblačili su crne uniforme da bi ostali uz svoje porodice i sačuvali imanja. Primjećujemo da na vlast iste argumente imaju i advokati četničkog pokreta. I zaključujemo da će ovdje svoju ulicu prije dobiti Dobrica Ćosić nego Hana Arent. I sigurno prije nego se pred biblioteku vrati partizanski spomenik, kome se izgubio svaki trag.

Iako oprezno birajući riječi, oba naša sagovornika nisu zadovoljna koncentracijom moći u načelnikovim rukama. A nama naše postdejtonsko iskustvo govori da tamo gdje se jedan pita obično niko ne odgovara. Cijela je država ustrojena na patrijarhalnim i plemenskim zakonima, pored kojih su i Strazbur i Hag suvišni i smiješni, kao čačkalica s maslinom u šljivovici. Ta bi se državna struktura mogla predstaviti nalik piramidi od karata, u kojoj svaka trougaona ćelija predstavlja jedno malo jednosemaforno mjesto. Čini se lakim srušiti je, jednim puhanjem iz pluća inhaliranih deklaracijom o univerzalnim ljudskim pravima, ali vazduh oko nje ostaje nepokretan, kao u nekoj čahuri nevidljivih stijenki.

Taj vazduh je ustajao, kao u zemunici na frontu, zagušljiv od znoja, gust od prdeža, masan i topao od svjetla uljanica, ali neprobojan za kuršume, nedokučiv gelerima, siguran kao majčino krilo.

Kritka lokalnih šerifa je ćorava rabota

Rat je već dvadeset godina kapital kojim se kupuju glasovi. Istorija se savija dok je mlada. I ovdje, kao na mnogim sličnim bosanskohercegovačkim trgovima, ispred zgrade opštine je cijeli zid od spomen-ploča ispisan imenima poginulih boraca, poput simboličnog grudobrana iza kojeg strančarenje posvađano s pojmovima poput pravičnosti, odgovornosti i transparentnosti vodi svoje sitne biznise.

Kalesija Bosnien und Herzegowina

Spomen obilježje poginulim borcima u ratu 1992-1995.

Otprilike je svaki treći radno sposoban stanovnik Kalesije nezaposlen. Grad jednako kao i prije rata dokupljuje mjesečnu fasungu novcem iz dijaspore. Stanovništvo, za trećinu uvećano prilivom protjeranih Bošnjaka s teritorija koje su po Dejtonu pripale Srbima, preraslo je kapacitete gradskog vodovoda. Fasade, čak i u centru, još su pune ožiljaka starih dvije decenije. Ako ne lože, stanari se griju na skupu struju. Ali svejedno su zadovoljni utržkom svojih glasova i ne žele drugačiju vlast. Zato je svaka kritika lokalnih šerifa ćorava rabota. Građani načelnike biraju na svoju sliku i priliku.

U biblioteci, koja subotom ne radi, ali je za nas otvorena, slušamo o tezi poznatog sarajevskog istoričara da je Ajvaz-dedo posjetio ove krajeve i o planovima da se obnovi neko dovište na kome je on svojevremeno molio za kišu. Nije jasno čija će to investicija biti, ako do obnove uopšte dođe, ali zdrav razum teško se miri s tom listom prioriteta, u kojoj bogomolje i svetišta stoje više i izgledaju bolje od domova zdravlja i gradskih biblioteka. U Kalesiji će on zastati i u dvorištu škole, kad kroz prozor pročita na zidu u hodniku parolu: Mašta je važnija od znanja.

Zaista se nije u manje riječi mogao bolje poentirati doprinos obrazovanja nacionalizmu. Taj kerber na izlazu iz Bosne u Evropu istinit je samo u mašti koja ne mari za činjenice i koja se užasava logike. Nakon što ti škola razvije maštu (na račun znanja) stvarnost ti više ne može ništa. Koračaš kroz nju mirno i nadmoćno, kao čitalac kroz epsku pjesmu.

Kalesija Bosnien und Herzegowina

Nekropola Sječa

U Kalesiju Putem spasa

Jedan od naših domaćina nudi se da nam pokaže najbližu od mnogobrojnih nekropola stećaka kojima je Kalesija okružena i mi s rado(znalo)šću prihvatamo. Usput nam skreće pažnju na nekoliko industrijskih postrojenja, koja zapošljavaju više stotina ljudi. Da nema rupa na putu i smeća pored puta i stubova dima od zapaljenih guma s druge strane, na trenutak bismo mogli pomisliti da smo u Sloveniji ili u Austriji. Prijatno nas iznenadi i pažnja s kojom je uređena nekropola Sječa. Desetak u zeleni pliš mahovine obučenih kamenova nagurava se s hrastovim šumarkom, zabezeknuti drskošću te omladine da ih šakakilja svojim korijenjem po trbusima i ometa u vijekovnom mudrovanju. Ostalih dvadesetak polako ali sigurno tonu u travu. Zemlja je u cijelom ovom kraju mekana, i svako malo komadi se odvaljuju i klize niz padine. Putem smo vidjeli bezbroj bora koje se polako šire u pokotine i blage kosine pašnjaka pretvaraju u kaskade džinovskih krtičnjaka.

Nisu rijetke žute trake na putu, iza kojih zjape polumjeseci pihtijastog asfalta.

Kalesija Bosnien und Herzegowina

"Meki" asflat

U Kalesiju se vraćamo tzv. Putem spasa, kroz Jajiće, čija je internetski osviještena omladina ozvučila selo bežičnim internetom. Almir, humoristički raspoložen, još pod uticajem izgriženih pejzaža, insistira da bude kum ovom tesktu i putopisu da naslov Dovišta i klizišta.

Odozgo, s uske ceste koja se krivudajući spušta u dolinu Spreče, puca vidik na pitome talase plodnog kraja. Ne vide se s ove visine ni tanka granica entiteta, ni spaljene kuće koje se kao krnjatci polomljenih zuba keze iz podivljalih voćnjaka, nema pod poklopcem niskih oblaka ničeg osim čuđenja da ljudima može tolika ljepota biti malo, i da se u svakoj generaciji moraju poklati oko nje.

Kalesija Bosnien und Herzegowina

Prvo wi-fi selo u BiH - Jajići

Našeg vodiča ostavljamo u centru, a mi krećemo nazad prema Tuzli.

– Jeste li primijetili da smo uhvatili zeleni val, kaže Almir, kad bez zaustavljanja prođemo jedini semafor u gradu.

(Čokoljublja, serijal putopisnih reportaža o bosanskohercegovačkim gradovima iz perspektive koju Google-map još nije tehnološki osvojio, sve na točkovima vremešnog Forda Escorta čokoladne boje. Osmo pjevanje s knedlom u grlu.)