Kakvu ulogu imaju javne peticije u Njemačkoj

Prilikom surfanja po internetu je skoro teško zaobići pozive na učešće u peticijama privatnih platformi kao što su openPetition i Change.org. U peticijama se npr. zalažete ili protivite priznavanju azilanata, proširenju ceste ili kraju zabrane upotrebe marihuane.

Malo je onih koji znaju da najstariju platformu za peticije ima njemački parlament (Bundestag). Ta platforma je prošle godine zabilježila najmanji broj posjetilaca (11.236) od njenog formiranja 1987. godine. Dok Bundestagova platforma za peticije bilježi izuzetno mali broj posjeta, dotle privatne platforme bilježe rekorde. Platforma OpenPetition Deutschland je prošle godine imala 4.172 peticije, što je pet puta više nego godinu dana ranije. Takav pozitivan razvoj znači i da je stranica na internetu otvorena 12 miliona puta. Broj korisnika koji su registrovani da od pomenute internet stranice dobijaju vijesti je povećan za 12 posto i sada iznosi 3,6 miliona. Ovo se pored ostalog navodi u godišnjem izvještaju pred čije je objavljivanje Deutsche Welle imalo uvid.

Privatno protiv državnog

Poslanici u njemačkom parlamentu i stručnjaci vjeruju da ovakav razvoj događaja nije slučajan. Na otvorenoj sjednici odbora za peticije početkom sedmice je skoro jednoglasno konstatovano da je najveći razlog uspjeha privatnih ponuđača u profesionalnom vođenju marketinga, prije svega preko društvenih mreža.

Privatne platforme su atraktivnije jer se na njima objavljuju skoro sve peticije. „Odbor za peticije, za razliku od privatnih platformi, odobrava objavljivanje samo deset posto navoda kod kojih postoji želja da budu objavljeni", kaže sociolog Ulrich Riehm sa Instituta ITAS u Karlsruheu. Takav postupak djeluje netransparentno i demotivirajuće.

Sličnog mišljenja je i Markus Linden sa Univerziteta u Trieru. On kaže da bi „forumi trebali oslikavati javno iznešena mišljenja koja su u skladu sa individualnim pravima i slobodnim i demokratskim poretkom".

Granice privatnih ponuđača

Linden se također žali na određene prakse privatnih ponuđača. Oni su svojim uspjesima stvorili utisak da određene peticije imaju direktan uticaj na političare: „Prosljeđivanje peticije koju Bundestag čak neće ni priznati, nije uspjeh".

Trenutno je veoma teško zaključiti kakav ustvari ima uticaj jedna peticija na politiku i zakonodavstvo. Isto važi i za peticije koje pokrene sam Bundestag koji je doduše obavezan da odgovori svakoj osobi koja potpiše peticiju.

Kada je riječ o platformi openPetition, tu važe druga pravila: „Pitali smo potpisnike naših peticija", kaže vodeći čovjek ove platforme Jörg Mitzlaff: „76 posto ispitanika smatra da je peticija uspješna ako bude započet dijalog između građana i političara“. Čak ako na kraju zahtjevi potpisnika peticije i ne budu ispunjeni, jedna peticija se može smatrati uspješnom jer je „važno da se čuju ti zahtjevi i da naše peticije nalaze put do odbora“.

Participacija bez gubitka suvereniteta

Malo drugačije je kada se radi o peticijama na platformi njemačkog parlamenta. Od 2005. godine zahtjeve potpisnika peticije u roku od četiri sedmice pregleda odbor za peticije, što je pozitivno, kaže Linden i zahtjeva više: „Bundestag mora čuti zahtjeve većeg broja potpisnika peticije, a ne samo odbor. Ako je broj potpisnika neke peticije veliki, onda se njihov glas mora čuti i u parlamentu.

Stručnjaci okupljeni u odboru za peticije su složni da političari trebaju više vremena posvetiti javnim peticijama, bez obzira da li su one bile pokrenute na platformi njemačkog parlamenta ili na privatnim platformama. Sve one na kraju izražavaju volju građana. „Sve što više ima interesa za demokratskim procesom onda je on reprezentativniji", kaže Linden.

To je također garancija da ekstremne pozicije ne sprovedu u djelo svoje ideje. Veoma dobar primjer je debata o sporazumu o slobodnoj trgovini TTIP: „ Da su privatne peticije dobile malo više pažnje diskusija bi se od početka vodila dosta obazrivije“, kaže Linden.