1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Kako se SSSR pretvarao da je mrtav

Ko je rekao da je Sovjetski savez mrtav? Jednom se on toliko napravio mrtav, pa je, može biti, neko u to i povjerovao. U to je, recimo, povjerovala Evropa. Ali ne i ruski pisac Viktor Jerofejev.

25. decembra 1991. s večeri obreo sam se na avansceni istorije. Otišao sam u goste kod Najne Solter, moje američke izdavačice, u čuvenu Kuću na obali, preko puta Kremlja. Tada je sve bilo moguće, te se nisam čudio što se moja američka izdavačica preselila u ogromnu, sivu, prometnu zgradu, u kojoj su, po tadašnjim glasinama, bili izloženi represiji, ubijani i protjerivani u Gulag stanari svih stanova, osim jednog. Saznavši za to svi su se pitali: Pa ko se izvukao? I Najna se takođe pitala. A ja sam rekao – u čemu je razlika, to je kao kad zakasniš na avion koji će pasti.

U izvjesnom smislu i ja sam bio stanar takvog jedinstvenog stana u umirućem Sovjetskom savezu. Svi su se patili i mučili preopterećeni strašnom istorijom, u odsustvu hrane, novca i perspektive i uz tegobno prisustvo neočekivane, neslućene slobode, a ja sam hodao pijan od sreće. Najprije su se u mom životu pojavili novac i more slave. Izašao mi je prvi roman „Ruska ljepotica“, koji se pretvorio u književnu bombu. Ona je eksplodirala u cijelom svijetu.

I kao srećan čovjek posmatrao sam nesreću svojih zemljaka s neumjesnim optimizmom. Činilo mi se da će se oni tu i tamo pomučiti, ali neće umrijeti i da će potom živjeti bolje. Kako se silno i nečovječno varaju srećni ljudi!

Sa Najnom sam već odavno postao blizak, bili smo lijep par na fonu rijeke Moskve. Sjedeli smo na divanu kraj prozora i ona je rekla: “Sada će sa Kremlja skinuti crvenu zastavu”. Nisam vjerovao, ali Amerikanci uvijek sve bolje znaju od drugih. Izašli smo na balkon. Već se smračilo. Bilo je vjetrovito i hladno kao skoro uvijek usred ruskog decembra. Odjednom se iznad kremaljske rezidencije sovjetskog predsjednika zanjihala ogromna zastava. Na trenutak je vislila na užetu tuge nad samom sobom. Onda su je prihvatili spuštači zastave i odnijeli je u ništavilo.

Russland Victor Jerofeev

Viktor Jerofejev

„Šta je za tebe ruski poredak?“ – upitala je Najna.

Odgovorio sam ovako: U ljeto godine 1956. s roditeljima smo (tata– diplomata) vraćali iz Pariza u Moskvu. Evropa se izležavala, svakodnevna, poslijeratna. Ali pri prelasku sovjetske granice sve se promijenilo. Voz se suočio sa združenim lajanjem njemačkih ovčara. Graničari su navalili na vagone sa ogromnim psima, nahuškanim na špijune. U našem kupeu ženka vučjaka je prednjim šapama zaskočila staricu. Ona je vrisnula. Mladi vojnik je strogo rekao: 'Takav je poredak!'

Uši su mi se ledile na mraznom vjetru. Nisam vjerovao da bi crvena zastava jednom mogla da iščezne. Za mene lično to nije bila zastava pobjede već lažna, krvava zavjesa. I kada je ona konačno umrla, na njeno mjesto se iznad Kremlja počela uzdizati trobojka koja je u Sovjetskom savezu bila predmet apsolutne zabrane. Bolje je bilo okititi se banditskim američkim dolarima nego uzeti u ruku takvu razbojničku tkaninu. Zastava slična evropskim zastavama. Zastava – sedativ. Protiv napasti totalitarizma. No, nije se posrećilo.

Uhvativši se za glavu, nisam zaplakao. Ja, iskusni građanin Moskve, pomislio sam: naprosto je to zamjena dekoracije. Sa Najnom sam se ušao nazad u stan, pokrili smo se ćebetom zaboravivši na istoriju.

Kad sam se kasno naveče vratio kući, glavne ulice bez sjaja su bile puste. Niko nije skakao od radosti.

Mada sam ja zaboravio istoriju, Sovjetski savez je, pretvarajući se da je mrtav, preživio. Radi preživljavanja on sa sebe nije zbacio samo crvenu kožu, već i svaku vrstu sovjetskih republika koje bi ga tada povukle na dno. Nastavio je da živi u glavama većine ljudi u mojoj zemlji, kroz njih još sposobniji da prekorači preko sebe samog. Otkucavao je u Jeljcinovom mozgu dok je ovaj odustajao od dekomunizacije zemlje i od usluga mladih reformista. Vaskrsnuo je u čečenskom ratu. Sovjetski savez je polako odlazio na popravku. Hvala ruskom narodu! U konačnom zbiru, nije vlast već prije svega narod njega podigao i othranio.

I evo, danas on se razmirisao i cvjeta. Po zemlji se dižu spomenici Staljinu, okončavajući lakomisleno slobodarstvo. Sovjetski savez zvecka oružjem, plašeći svakoga, želi da se proširi na račun susjeda, da povrati izgubljeno. Ponešto mu i uspijeva. Recimo Krim. Sovjetski savez sabira silu, a narod aplaudira. Dolazi novo doba socijalističkog realizma.

Ali, ako je Sovjetski savez živ, kada je rođen? Mnogi misle zajedno sa sovjetskom vlašću. To shvatanje je smiješno! Sovjetski savez je u Rusiji oduvijek postojao. Za vrijeme Ivana Groznog i Petra Prvoga i svih ostalih careva. Maštao je da se rasprostrani na dva kontinenta, uprkos geografiji, i istegao se. Pobijedio je sve, zato što je u oganj pobjede bacao svoje ljude, oni su gorjeli sa velikom voljom kao i drugi narodi. To je hrana kojom se hrani Sovjetski savez.

On se prije svega rodio iz neravnopravnog braka tatarsko-mongolskih zavojevača i ruske duše koja živi na šumovitim obalama ruskih rijeka. Ruska duša je zanijela. Rodio se mali div. Majka ga je pogledala, pomislivši: Kako da ga nazovem? Nazvala ga Sovjetski savez. Sada ga svi znaju.

Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga kao što su „Život sa idiotom“ (1991), „Strašni sud“ (1994), „Ruska ljepotica“ (1996), „Pet rijeka života“ (1998), „Enciklopedija ruske duše“ (1999), „Dobri Staljin“ (2004) itd.

Preporuka redakcije