Kako je oživjelo selo na Romaniji

Selo Bogovići, udaljeno je 20 km od svoje opštine Pale ili “37 km od sarajevske Pivare“, kako reče jedan od povratnika, koji je baš tu zaradio svoju penziju. Adem Memišević, otišao je iz Bogovića, kao izbjeglica 1992. godine. Sjedimo ispred njegove nove kuće i dok gleda u žuljeve na svojim rukama priča: “Nisu nas komšije mogle spasiti, niti su nas oni gonili.Viša sila vazda upravlja. Mora se reći onako kako je bilo. Da su mogli spasili bi nas da ne napuštamo naše kuće. Naša opština sa Pala, odigrala je veliku ulogu. Poslali su autobuse i mi smo bezbjedno u konvoju prošli do Sarajeva. Iz ovog sela niko nije poginuo od Srba sa kojima smo živjeli. Nije pala krv između nas i to je jedan od razloga što nas se sve više vraća. Nema straha“, kaže Memišević.

Adem ima novu kuću i novu ženu. Novu kuću mu je sagradio strani donator, a novu ženu je našao sam. “Eno tamo, eno zidine od stare kuće“, pokazuje rukom. Pljačkaši su došli iza vojske, popalili i odnijeli sve što je valjalo na kući i u kući. “Nisam se mogao vratiti dok mi “World vision“ nije napravio kuću. Prva mi je žena umrla, pa sam se ponovo oženio. Imam dva sina koji rade u Sarajevu, a vikendom, svi mi dođu, i djeca i unuci, bude puna kuća čeljadi, raspalimo po roštilju, a poslije po lopti“, objašnjava on.

Bošnjaci i Srbi druže se kao i prije

Adem je u penziji već godinu dana i sada čeka da je i njegova žena dobije. “Moja mlada“, kaže on šeretski, “ima još dvije godine do penzije“. Hoće li se onda definitivno vratiti u Bogoviće? “Čim izganjam penziju, dolazim ovdje da živim. Sada dolazim za vikend, za praznike ili na odmor“, kaže Hadžira Memišević. Njihov rođak Fadil Memišević, već devet godina živi u Bogovićima. Njegova kuća nije stradala u ratu. Malo je popravio, ogradio i sada uživa u planinskoj klimi koja godi njegovim visokim godinama. “Niko od Srba ne prođe putem pored moje kuće, a da ne svrati meni. Družimo se kao i prije“, kaže Fadil.

Na kraju, dok nas ispraća, njegov rođak Adem kaže: “Đe će biti ljepše nego ondje gdje si se rodio? Ovdje sam život svoj ostavio, ne može se to tako lako zaboraviti. Još da je kakvog motokultivatora da obradim malo zemlje i da šta posijem, ne mogu više staračke ruke da kopaju. Imam skoro sto dunuma zemlje. I kad bi asfalt prošao, sto posto bi se ljudi vratili“.

Asfalt tek poslije izbora

Par stotina metara niz makadamski put, kuća je Rame Šuvalije. Zajedno sa dvojicom braće obnovio je porodičnu kuću u kojoj su sada on i njegova žena Ševala.

Vratili su se u Bogoviće 1996. godine. Uređivali su imanje godinama. Zemlja je obrađena, bašta posijana, a voćnjak podmlađen. “Sijemo, kosimo, obrađujemo zemlju, radi se k'o nekad. Komšije dođu da kupe ove naše proizvode, nekad naplatimo, a nekad onako komšijski poklonimo. Najgore je što se ovdje ne možeš nigdje zaposliti. Poljoprivreda je jedino od čega se može živjeti“, kaže Šuvalija. Dok kuva kafu od koje miriše cijela kuća, njegova žena Ševala, dobacuje: “Asfalt je stigao na Majdane, do susjednog sela, trebalo bi ga samo 'vamo produžiti do nas. Ali, sad će izbori, valjda će i to biti“.

Kod svoje kuće je najljepše

Satko Lelo i njegova žena Asima, vratili su se u Bogoviće, nakon što im je strani donator obnovio kuću. Žive od penzije i onoga što pošalju djeca. “Sanjali smo ovo naše imanje u izbjeglištvu u Sarajevu. Nigdje ti ne može biti bolje nego na svome, u svojoj kući i na svojoj zemlji“, kaže Asima, a Satko dodaje: “Volim ovdje biti jedan dan, nego u Sarajevu mjesec“.

Safet Babić, građevinac na obnovi džamije, koja je samo par kilometara udaljena od Bogovića, priča o svom selu Hotičina u koje se osim njegove, vratilo još 20 porodica.

Hotičina je, takođe, jedno od romanijskih sela koje živi svoj drugi, poslijeratni život. Dok zuje građevinske mašine, Safet umjesto pozdrava kaže: “Gdje si se rodio, tu je najljepše“.