Kada su dozvoljeni medicinski eksperimenti s ljudima?

„Stuttgarter Zeitung" je prozvao Sveučilišnu kliniku u Aachenu ( Kako je njemačka automobilska industrija eksperimentirala s ljudima ) kako je eksperimentirala i s ljudima izlažući ih povišenoj koncentraciji dušikova oksida – i to na inicijativu jedne udruge iza koje stoji automobilska industrija.

No u Njemačkoj nisu dozvoljeni nikakvi eksperimenti niti sa životinjama, a kamo li s ljudima bez odobrenja etičke komisije i tako je to bilo i s eksperimentom koji je proveo profesor Thomas Kraus, specijalist medicine rada i okoliša Sveučilišne klinike Aachen 2013.

Profesor Kraus je potvrdio kako je u tom eksperimentu 25 zdravih ispitanika bilo tri sata izloženo povišenoj koncentraciji dušikovog oksida (NO2), ali koja je još uvijek bila niža od uobičajene dozvoljene granice. Profesor je njemačkoj novinskoj agenciji DPA izjavio kako taj eksperiment nema nikakve veze sa skandalom oko dizela koji je kasnije izbio, a profesor se oštro ograđuje od eksperimenata s majmunima koje je otkrio New York Times. 

Vozači, zavarivači, automehaničari udišu NO2

U ispitivanju provedenom u Aachenu se isključivo radilo o utjecaju dušikovog oksida kojem je netko izložen na radnom mjestu. Točno je i da je sada spominjana udruga EUGT iza koje stoji automobilska industrija bila zainteresirana za rezultate jer se i radi prije svega o radnim mjestima poput vozača kamiona ili autobusa, automehaničara i zavarivača koji su, kao što je poznato, osobito izloženi povećanoj dozi dušikovog oksida, mada je to slučaj i s osobama koje žive ili rade u uredu u prometnoj ulici.

Istraživanje je provedeno u okviru spuštanja dopuštenog praga koncentracije dušikovog oksida. Od 2010. u Europi godišnja prosječna koncentracija ne smije prelaziti 40 mikrograma NO2 po kubičnom metru zraka, a na radnom mjestu na otvorenom najviše jedan sat vrijednost ne smije dosezati 200 mikrograma. I na političkoj razini se pojavila zbrka nakon tvrdnje kako je dozvoljena koncentracija dušikovog oksida u zatvorenim prostorima mnogo veća. Profesor nam objašnjava kako je to točno i u zatvorenom dozvoljena koncentracija može iznositi i do 950 mikrograma po kubiku.

Prozivano Europsko istraživačko udruženje za okoliš i zdravlje u transportnom sektoru, koje su osnovali VW, Daimler i BMW, jest naložilo to ispitivanje, ali profesor Kraus svjedoči kako ta udruga „ni u kojem obliku" nije utjecala na ishod istraživanja, baš kao što niti kod dragovoljaca koji su se javili za istraživanje nije bilo baš nikakvih zdravstvenih poteškoća.

Neovisna i stručna etička komisija

Jer i ovo istraživanje je odobrila etička komisija Sveučilišne klinike u Aachenu. Etičke komisije postoje ne samo na sveučilišnim, nego mogu postojati i u većim zdravstvenim ustanovama i one daju konačnu riječ u mnogim spornim pitanjima. Ona sežu od vječite dvojbe do koje mjere se treba boriti za život nekog konkretnog pacijenta, a često je i još teže pitanje kada treba možda odlučiti o zdravlju i čak životu trudnice i životu ploda koji nosi.

Etička komisija odlučuje i o eksperimentima. Makar u njoj mogu sjediti različiti stručnjaci, na sveučilištu u Aachenu komisiju čine jedan liječnik ili liječnica, pravni stručnjak, apotekar, predstavnik pacijenata i osoba koja će promatrati pitanje s gledišta društvene etike. Kod ovog posljednjeg predstavnika (ili naravno predstavnice, spol svih članova komisije ne igra nikakvu ulogu), u svakom slučaju je riječ o nekome tko će zastupati svjetovnu, humanističku etiku. Crkve se redovito guraju da i one sudjeluju u odlučivanju, ali u najboljem slučaju će komisija njihovo mišljenje tek „primiti na znanje".

Profesor Bert Heinrichs s Instituta znanosti i etike Sveučilišta Bonn kaže kako je to uobičajeni sastav takvih komisija koje su potpuno neovisne u svojoj odluci: naravno da je posve isključeno da bilo tko u komisiji ima ikakve, profesionalne ili tek osobne veze o slučaju ili eksperimentu o kojem se odlučuje. U pravilu tim komisijama voditelj znanstvenog projekta osobno objašnjava zašto je taj eksperiment potreban, kakve spoznaje bi se mogle dobiti i jesu li one primjerene obzirom na moguće neugodnosti za ispitanike.

„Etičke komisije mogu promijeniti okvire eksperimenta i čak potpuno odbiti istraživački projekt. Tu ne postoji nikakva ovisnost o onome što će odlučiti", kaže Heinrichs. „Po mojim saznanjima, te etičke komisije posvuda veoma savjesno obavljaju svoju zadaću. Sustav njemačkih etičkih komisija se u proteklim desetljećima dokazao i doista je dobar i primjer drugima."

NO2 zapravo nije ništa neobično

Etičke komisije nisu samo dužne poštivati slovo zakona – zato je tu i pravni stručnjak, nego vjerno slijediti i načelo Hipokrata po kojem nikakvo djelovanje liječnika ne može voditi šteti pacijenta. To se osobito odnosi u slučaju kada se ispituje neki lijek.

No u konkretnom slučaju dušikovog oksida, tu je bilo teško povući točnu granicu. To nije nikakav lijek, ali makar je otrovan i nadražljiv u visokim koncentracijama, to je plin koji je i svugdje oko nas. „Liječnik je naravno liječnik i time je obvezan skrbiti za dobrobit pacijenta, ali u ovom konkretnom slučaju je on i istraživač i znanstvenik. Veoma je važno da i ispitanik to točno zna", kaže profesor etike. Drugim riječima, da u eksperimentu nema nikakve koristi za njega osobno, nego samo da bi se tako stekle određene spoznaje.

Etička komisija Sveučilišne klinike Aachena sigurno je imala dobrih razloga prihvatiti to istraživanje, osobito obzirom na spuštanje dozvoljene granice koncentracije tog plina, makar je „neobično" da se neki otrov iz našeg okoliša ispituje na dragovoljcima, čak i ako je riječ o minimalnim koncentracijama gdje je jedva moguća nekakva šteta po zdravlje. U normalnim okolnostima se s ljudima eksperimentira u potrazi za novim lijekovima, dakle s nepoznatim spojevima. Heinrichs zato tu jedino može postaviti pitanje „je li to bilo dovoljno vrijedno".

Jer u takvom slučaju se i istraživači nalaze na nepoznatom terenu. Naravno da postoje zakonske odredbe koje reguliraju eksperimente u kojima sudjeluju i ljudi – o tome je čak riječ i u Ustavu, ali te odredbe se odnose samo na lijekove i ljekovita sredstva. O eksperimentu s plinom koji se nalazi i u okolišu nema ni riječi, a profesor etike iz Bonna ne može reći je li se to istraživanje isplatilo bez uvida u protokol istraživanja.

No i on si može zamisliti da čak i takvo istraživanje može imati koristi i dati važne spoznaje, na primjer kako bi naša radna mjesta bila sigurnija.