1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Kada je majica vrjednija od života

Prije godinu dana u Bangladešu se srušila fabrika tekstila. Ishod te nesreće bio je oko 1.100 mrtvih. Dvije žene iz Bangladeša sada pokušavaju senzibilizirati njemačku javnost za problem i traže odštetu za žrtve.

Shila Begum je jedna od preživjelih. Uprkos vrlo teškim povredama, ona je nakon 16 sati ipak spašena. Preko 1.100 njenih kolegica i kolega je poginulo.

Safia Parvin je generalna sekretarka Nacionalnog udruženja tekstilnih udruženja, sindikata koji se zalaže za prava radnika tekstilne industrije u Bangladešu.

Deutsche Welle: Šta je cilj Vaše posjete Njemačkoj?

Safia Parvin: Želimo ubijediti njemačke i međunarodne trgovačke posrednike koji su naručivali odjeću u industrijskom kompleksu Rana Plaza, da trebaju platiti odštetu za žrtve tragedije koja se desila 24. aprila 2013.

Šta se tada desilo?

Shila Begum: Bila sam nadzornica kod Ether Texa, jedne tekstilne firme koja je uglavnom proizvodila hlače i majice za strane kupce. Naša fabrika je bila na petom spratu jedne osmospratne zgrade. 23. aprila su neki radnici otkrili pukotine na zidovima. Otišli smo kod menadžera i željeli smo napustiti zgradu. Zatvorili su zgradu, ali su rekli da slijedeći dan moramo doći na posao. Zaprijetili su nam da nam u protivnom, dva mjeseca neće isplatiti platu.

Shila Begum und Safia Parvin Überlebende Rana Plaza Bangladesch

Shila Begum i Safia Parvin

24. aprila u osam sati ujutro je oko 5.000 radnika ušlo u zgradu. Nakon pola sata je nestalo struje, agregatori nisu radili. Osjetila sam kako se zgrada ljulja. Nakon toga je na mene počeo padati strop. Desna ruka mi je bila ukliještena među ruševinama, betonski stup je pao na moj donji dio tijela. Jedna koleginica je umrla pred mojim očima. Svemoćni me je spasio možda zbog toga što imam desetogodišnju kćerku koja se zove Nipu Moni.

Spasilačke ekipe su nakon 16 sati došle do mene i iznijeli su me iz zgrade. Nakon hitne operacije sam prebačena u Univerzitetsku kliniku u Daki, gdje su mi izvadili maternicu.

Trenutno sam na tretmanu u rehabilitacionom centru za paralizirane u Savi. Iako je prošla godina dana, još uvijek ne mogu pokretati desnu ruku. Ne mogu je koristiti ni kako bih jela ili pospremila kuću. Moja kćerka je najbolja učenica u razredu, ali možda neće moći nastaviti školovanje, jer ja nisam u situaciji da platim školovanje.

Moja mlađa sestra mi pomaže kako bih mogla ići na liječenje. Dobivam i podršku od Nacionalnog udruženja tekstilnih radnika, ali ipak, mi radnici iz Rana Plaze smo bespomoćni. Nadamo se da ćemo dobiti ljekarsku pomoć i odštetu. Želimo poštenu platu i želimo bolji život, ali do sada se ništa nije desilo.

Da li ste dobili neku odštetu?

Shila Begum: Dobila sam 45.000 taka (oko 420 eura) od firmi kao što je Primark i neke druge. I drugi ljudi su nešto dali. Sve u svemu, oko 70.000 taka (oko 650 eura). Ali, ja ne mogu više raditti, a novac sam već potrošila.

Prije dva mjeseca je radnica Salma izvršila samoubistvo, kako bi izbjegla sličnu sudbinu. Šta očekuje 29 stranih trgovaca koji su u Rana Plazi kupovali tekstilnu robu? Da li i ja trebam izvršiti samoubistvo? Da li imaju bar malo sažaljenja? Nadam se i očekujem odštetu kako bi smo dalje mogli živjeti i kako bi naša djeca mogla ići u školu.

Šta očekujete od njemačkih kupaca i međunarodnih firmi, koje sarađuju sa tekstilnom industrijom u Bangladešu?

Safia Parvin: Međunarodne marke u Bangladešu kupuju jeftinu tekstilnu robu i na međunarodnim tržištima prodajom te iste robe zarađuju milijarde.

Ne mogu ignorirati svoju odgovornost prema radnicima Bangladeša. Trebaju iskoristiti svoj utjecaj i vlasnike fabrika primorati da poboljšaju radne uslove. S druge strane, njemački konzumenti trebaju vršiti pritisak na međunarodne trgovce, kako ni oni ne bi mogli izbjegavati preuzimanje odgovornosti.

Kakav utjecaj imaju sindikati tekstilne industrije u Bangladešu?

Safia Parvin: Sindikati nisu u jačoj poziciji. Manje od tri posto radnika tekstilne industrije su članovi sinikata. Možete zamisliti dakle kakav je scenarij. Bez obzira na to, Nacionalno udruženje tekstilnih radnika se zalaže za prava uposlenih.

Bangladesch Rana Plaza Einsturz Rettungsarbeiten 26.04.2013

Spasilačke ekipe do mnogih nisu uspjele doći

Koliko je za sindikate teško da postignu poboljšanje uvjeta rada za radnike?

Safia Parvin: Sindikalni aktivisti se u Bangladešu bore s mnogim problemima. Nekada se moramo suočavati sa nasilnicima, koje huškaju vlasnici fabrika, kako bi sindikalcima onemogućili pristup fabrikama. Nekada vlada podržava vlasnike fabrika, umjesto da stoji na strani radnika. Ipak, situacija se malo poboljšala. Trenutna vlada se čini se, malo bolje brine o radnicima.

Šta su do sada uspjeli postići sinidikati?

Safia Parvin: 80-ih godina za tekstilne radnike nije bilo regulisano vrijeme godišnjih odmora. Radili su čak i na Međunarodni dan rada, 1.maj. Nije bilo novčanog dodatka za rad tokom praznika, niti laćenog porodiljskog bolovanja za žene. Nakon duge borbe, radnici Bangladeša su se uspjeli izboriti za ta prava. Danas je također lakše oformiti sindikat.

Intervju vodila: Jahidul Kabir

Odgovorni urednik: Svetozar Savić