Kad zločinci postanu heroji

Priča seže u mračnu austrijsku prošlost i počinje sa katoličkim svećenikom Johanom Ignacom Arnechoferom (Johann Ignatz Arneyhofer). On je 1670. godine u službi cara Leopolda Prvog bio „komesar za jevrejska pitanja“ i iz tadašnjeg bečkog geta u roku od svega nekoliko mjeseci iz grada protjerao gotovo sve bečke Jevreje. Godine 1906. bečki gradonačelnik Karl Lueger - istorijskim knjigama takođe poznat po mržnji prema Jevrejima - ovom je svećeniku posvetio ulicu u drugom bečkom krugu; upravo u onom dijelu grada u kojem su nekada živjeli bečki Jevreji.

Sa činjenicom da ova ulica i danas nosi ime ozloglašenog svećenika ne mogu se međutim pomiriti članovi „Stuver komiteta“ (Stuwerkomitee), udruženja građana za otvorene i konstruktivne diskusije. Oni zahtjevaju da ulica dobije ime Selme Steinmec (Selma Steimnetz), bečke bibliotekarke, koja je za vrijeme Drugog Svjetskog rata takođe morala napustiti grad i koja se u imigraciji u Francuskoj pridružila antifašitičkom pokretu.

Stanari (ne)podržavaju inicijativu

Sa ovom idejom ne slažu se opet svi stanari ove bečke ulice, a jedan od njih je i vlasnik lokalne gostionice: „Mene zaista ne interesuje šta je uradio Hitler, jer to je uradio on, to nisam uradio ja“, kaže nam ovaj stariji čovjek dok u zagušljivoj gostionici briše sive i izgrebane stolove i dodaje kako istoriju konačno treba ostaviti na miru. „Osim toga“ kaže on, „ukoliko se naziv ulice promijeni, moramo prepisati sva dokumenta. A to može da košta.“

Drugi stanari koje smo sreli u samoj ulici ne žele pričati o cijeloj stvari: jedni odmahuju rukama, drugi se opet na pitanje o Stuwer-komitetu samo kuckaju kažiprstom o sljepočnicu i produžuju dalje bez komentara. Inicijativa, čini se, ovdje nije na dobrom glasu.

Rasizma i mržnja – bolest neobrazovanih

Klaudija Ditl (Claudia Dietl), arhitektica i jedna od članica inicijative, smatra međutim da se istorija na miru može ostaviti tek onda kada se ona detaljno istraži. Neprerađene stvari iz prošlosti, kaže Klaudija Ditl, programiraju nove sukobe. „Rasizam i mržnja su“, kaže ona „bolest siromašnih i neobrazovanih. A njih je najlakše zavesti, dati im površno objašnjenje i na najjednostavini način završiti diskusiju, rekavši kako je prepis dokumenata preskup. A upravo to, na žalost, radi i sama uprava ove opštine.“

U upravi opštine objašnjavaju nam kako su u ovom dijelu grada već promijenili nazive nekoliko ulica, no kako bi isti poduhvat u ovom slučaju doista bio preskup. Objašnjenje koje članovi komiteta ne mogu prihvatiti, kaže Klaudija Ditl: „Prije Drugog svjetskog rata u Beču je živjelo gotovo 200.000 Jevreja, poslije rata u gradu ih je bilo svega nekoliko hiljada. I upravo su i propovijedi svećenika Arnechofera stvorile toliku mržnju koja je onda dovela do pogroma. Ako ulica i dan-danas nosi njegovo ime, onda je to poruka da je taj čovjek uradio nešto dobro, i to je neprihvatljivo“, objašnjava ona.

Društvo čine ljudi, a ne vlade

Dok se sprema zapaliti cigaretu, Klaudiji objašnjavam da i u Bosni danas postoji mnogo ulica koje nose imena ljudi za koje se ne zna da li su bili heroji ili zločinci. Da se čak cijeli gradovi ili opštine promijenili nazive. Nakon kratke stanke Klaudija odgovara: „Ljudi moraju shvatiti da su oni društvo“, kaže ona, „društvo nisu vlade i političari koji nam objašnjavaju da je plavo crveno, a crveno plavo. I svako od nas, svaki pojedinac, može doprinijeti tome da naše komšije i naši sugrađani osjete pravdu i da osjete da svima ipak nije svejedno zbog onoga što im se desilo u prošlosti.“