Kad su Nijemci bili krijumčari...

Na drugoj strani Mozela nalazila se „zemlja Dembelija“ – Luksemburg. Nakon Drugog svjetskog rata na njemačkoj strani Mozela nedostajalo je mnogo toga, dok je na drugoj obali bilo svega u izobilju. Međutim, jedini most bio je srušen u ratu. Krijumčari koji su željeli da se dokopaju blaga sa druge strane morali su da se potrude i to su i činili.

„Plivali smo do druge obale, odjeću bismo smotali i pričvrstili je na glavu. Onda smo išli u radnje, kupovali čokolade, punili džepove bombonama i plivali nazad. Naravno, bili smo veoma popularni kod djevojaka. Poslije se ispostavilo da ovdje (u Njemačkoj) nije bilo najlonskih čarapa i napravili smo odličan posao“, priča nekadašnji švercer Albreht Gelc.

Uspjeh je švercere učinio pronicljivim. Albrehtova grupa postajala je sve profesionalnija. Kako bi mogli da švercuju veće količine hljeba i krompira, napravili su svojevrsne brodiće sa daljinskim upravljanjem. Pravili su ih od otpada kojeg je ostavljalo američko ratno vazduhoplovstvo.

„Kada su letjeli nazad ostavljali su ovdje rezervne kanistere. Našli smo jedan koji je bio neoštećen i onda je jedan od nas plivao na drugu obalu i vukao kanister privezan sajlom. Mi smo ga poslije povlačili nazad.“

Živio i „radio“ na trajektu

Ljuti protivnik te bande na drugoj strani bio je policajac Manfred Burg. Policija je imala veoma mnogo posla, jer je šverc postao neka vrsta narodnog sporta. Carinici su se svakodnevno borili protiv „krijumčarskih mrava“.

„Mrav trči tamo-vamo. Tako su i naši šverceri dolazili, kupovali dozvoljenu količinu nečega, odlazili do određenog mjesta, predavali robu i, nakon otprilike sat vremena, vraćali se po novu količinu. Tako su više puta dnevno prelazili granicu“, objašnjava Manfred Burg.

Policija nije bila u stanju da uhvati sve krijumčare, jer su imali veoma rafinirane planove, a mnogima su pomagali građani s obje strane rijeke.

„Dugo prije nego što je sagrađen most, ovuda je plovio trajekt. Za mnoge krijumčare on je predstavljao idealno mjesto za bijeg jer su trajekti predstavljali neutralno područje, ničiju zemlju, na kojoj policija nije imala pravo da hapsi. Tako jedan kriminalac više mjeseci nije silazio sa trajekta. Imao je svoje ljude sa obje strane rijeke koji su uzimali robu od njega i davali mu hranu i piće“, prisjeća se Fabijan Hajncl.

Nekadašnji švercerski raj danas je mirno mjesto. Dva naroda žive mirno spojeni mostovima. Naravno, i dalje na svakoj obali ima nečega što ona druga strana veoma cijeni.

Autori: Janik Švender / Željka Bašić Savić

Odg. ur.: A. Slanjankić