Kad hor peče šljivovicu

Za mnoge je opera nepoznati konzervativni teren na koji se najprije treba navići. Potrebno je vrijeme da se prihvati, recimo, da operski pjevač na samrti pjeva dugo. Često je opera jednostavno predivna. Izvedba i sadržaj savremeni, muzika, solisti pa i hor znaju da opiju toliko da iščezne siva svakodnevica. Ali malo ljudi zna da se u operi, to jest u operskom horu, uvijek krije međunarodni ansambl, da se tamo odvija migracija prvog reda.

Dame se zovu se Vesela, Borjana ili Vilislava, gospoda Nasko, Vesko i Đuri. Tu, su, razumije se, i brojni Kimovi. Dolaze iz Bugarske, Makedonije, Moldavije, dolaze i iz predjela koji do danas nemaju autonomiju i koje jednostavno podvodimo pod Balkan. U međuvremenu žive u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj, nezamjenjivi su, i pjevaju u horu raznih gradskih teatara na kojima insceniram.

Da li je hor masa? Blok jednako obučenih ili maskiranih, ili su to pojedinci, individue? Kaže se da čovjek može da posmatra najviše sedam ljudi odjednom. Šta se u tom trenutku dešava sa ostalih 50? Da li oni tada kopaju nos ili ćaskaju sa onima do njih?

I dalje se poslije svake probe hora osjećam kao da me je pregazio traktor. Tihi reski ton mi satima ostaje u uhu, baš kao i želja da više nikada ne sretnem ljude. Jer, oni jesu masa koja manje-više jednovremeno stigne na probu i koristi svaku sekundu da sjedne ili ćaska. Traže pauzu poslije jednog i po sata i, uopšte, što se tiče sindikalne snage i sprovođenja sopstvenih interesa, možda su jedino orkestarski muzičari jači od njih.

Ne mogu da se penju uz stepenice zbog problema sa koljenima, ne dozvoljavaju pušenje zbog glasa i alergično reaguju na protivpožarnu impregnaciju zavjesa. Kako god okreneš, poslije ravno tri sata je kraj probe – bez obzira da li nam fale još tri takta ili cijela scena. Kraj je kraj, rukovodstvo hora tu ne pravi kompromise. Hoću i ja u takav sindikat! Onda se odjednom masa giba, svi skaču i bježe, kao da imaju neka hitna posla.

Ali iskreno – naučila sam da volim hor. Radujem se njima iako zaista nisam mazohista. Hor je hrpa individualaca prinuđenih da cio život pjevaju zajedno. U nekim operskim kućama većinom dolaze iz Ukrajine ili Poljske. U drugima iz Bugarske ili Češke. Kao da je prvi koji je došao dovukao cijelo selo.

Na prvoj probi predstavljam koncept. Od njih nema osmjeha, nema reakcija, nema znakova života. Oni praktično ne dišu dok pričam – divljenja vrijedno ostvarenje. Naučila sam da me to ne čini nesigurnom, dišem i smijem se umjesto njih. Očajno pamtim imena, ali dajem sve od sebe slijedeći najbolji savjet koji mi je dao moj prijatelj Uve, svojevremeno operski reditelj: Nauči njihova imena napamet. Persiram tim damama i gospodi iz hora, ali znam imena napamet: Dubrovka, Almerija, Ninoslava, Josip, Ivica, Pjotr i naravno Kim.

Brzo učim ko je došao iz kojeg sela, ko sam puni kobasice ili kod kuće, u podrumu, peče šljivovicu. Hrabro govorim srpsko-hrvatski ako ne razumiju njemački. Srpsko-hrvatski sa bugarskim ima veze taman koliko i njemački, ali i ja dolazim „odnekud", sa široko shvaćenog Balkana, i svi znamo ko je bio maršal Tito.

Uvijek je tu veća grupa Korejanaca. Nikada neću shvatiti zašto razumiju moj humor iako su socijalizovani hiljadama kilometara dalje. Napravim foru, a lica tri Kima se prvo ne mrdaju. Kasnije pohvataju svaku poentu i smiju se na svaku naznaku komedije. Koreja, zemlja vicadžija!

Svaki član hora ima biografiju, individualnost i hir. Božanstveno! Ne izgledaju perfektno kao mladi glumci, jedni drugima slični: mršavi, lijepi i pomalo frivolni. Ne, ovdje se radi o statuama, licima, tipovima. Premali, previsoki, često predebeli. Svi su najmanje četiri puta pjevali Karmen i Bal pod maskama, znaju materiju duže od mene i sada hoće da me testiraju.

Loše je ako tada nemate ideju, ali dešava se. Hor je prvi koji to primijeti. Tada pomaže samo priznanje da ste bespomoćni. Poslije trena prezrenja čućete najmanje tri upotrebljiva prijedloga iz hora. Jer, i to su umjetnici kao i mi ostali, samo što se nešto ispriječilo između njih i svjetske solo-karijere. Ponekad neki rat, ponekad druga katastrofa. Ponekad samo želja da se upozna i ostatak svijeta. Bez ovih horskih pjevača sa Balkana bi pokoja gradska opera u Njemačkoj mogla da stavi katanac.

Četrdeset godina biti dio jedne grupe. Nikada u prvom planu, ali pjevati neprestano. Nekada 80 ljudi nosi istu svijetlu periku jer kostimografkinja misli da je to genijalna ideja, a nekada čitav hor mora da pjeva iza paravana jer reditelj ima fobiju od mase. Čas su svi pilići, čas kamenje, ako tako hoće scenograf. Prilična sindikalna snaga je potrebna da se povremeno osvetite režiseru, scenografu i kostimografu.

Jurij mi je nedavno popravio telefon. Osim hora, svakodnevno organizuje živu trgovinu telefonima ka Moldaviji. Domaća rakija Albanke Mirjam je bila hit, a još danas pričam o kobasicama koje je Pavel sušio u svom kupatilu u Drezdenu.

Hor je više od hora. Hor je način preživljavanja – i za to imam puno razumijevanje.

*Njemačka glumica, pozorišna rediteljka i spisateljica Adriana Altaras, 56, rođena je u Zagrebu kao ćerka jevrejskih partizana. Prvi put se na platnu pojavila kao četvorogodišnjakinja u filmu „Nikoletina Bursać". Glumu je studirala u Berlinu i Njujorku, a od devedesetih inscenira u pozorištima i operskim kućama. 2012. je objavljen njen bestseler „Titove naočare" („Titos Brille") prema kojem je snimljen i uspješan dokumentarac. Adriana Altaras živi sa porodicom u Berlinu.