Kad Belgijanac poželi luksemburški pasoš

„O draga bogorodice“, punog srca pjevaju neki ljudi na luksemburškom, iako je u stvari riječ o Belgijancima iz francuskog govornog područja te zemlje. Region u kome žive vijekovima je pripadao susjednom Luksemburgu. Ta prošlost veoma je važna za Žorža Medingera.

Skoro svakodnevno Žorž Medinger iz Arlona silazi u podrum, gde se nalazi opštinski arhiv. Tu su arhivirana sva rođenja, vjenčanja i umiranja u posljednjih dvije stotine godina. Žorž Medinger istražuje luksemburške korijene za svoje sugrađane, ali i za sebe. Na osnovu toga svaki od tih belgijskih državljana može da zatraži i pasoš Luksemburga.

„Moj djed, na primjer, rođen je 1876. u Luksemburgu i oženio se mojom babom 1902. Dakle, moram u ovoj arhivi da pronađem i njihov izvod iz matične knjige vjenčanih.“

Krštenica riješava dilemu

I pra-pra-pradjeda porodice Bajar bio je Luksemburžanin. To potvrđuje i njegova krštenica na njemačkom jeziku.

To su pronašli među porodičnim dokumentima o rođenju i smrti koje je sakupila njihova baka. Sada su podnijeli zahtijeve za pasoše Luksemburga jer im je kriza u Belgiji izašla na nos.

„U posljednjih 30 godina, koliko izlazim na izbore, glasao sam za sve stranke koje postoje. Ali kod nas u Belgiji nikad se ništa ne mijenja“, kaže Paskal Bajar.

„Uskoro se selimo u Luksemburg, pa ću početi da učim luksemburški“, dodaje Edvard.

Šta kažu Luksemburžani?

Državljani Luksemburga sa pomiješanim osjećanjima gledaju na iznenada probuđenu ljubav njihovih belgijskih susjeda. „Oni imaju po malo probleme, čini mi se, sa svojom vladom i tako… A i u Belgiji su veći porezi, zar ne? Znatno veći. Ovdje je ipak malo bolje.“

„Mi smo svi kosmopolite - Belgijanci, Luksemburžani. Lijepo živimo zajedno. Mislim da niko ovdje u Luksemburgu nema strah od toga“, kaže jedna žiteljka tog mjesta. „Luksemburški jezik izumire. U Luksemburgu gotovo niko više ne govori luksemburški, skoro svuda se čuje samo francuski.“

Luksemburški ministar pravde raduje se zbog novih državljana njegovog malog „Velikog vojvodstva“ i rado potpisuje nova uvjerenja o državljanstvu. „Mislim da je dobro kada strani državljanin, na primjer iz Belgije, ne gleda na Luksemburg samo kao na mjesto gde zarađuje novac da bi se kasnije vratio u svoju zemlju, već kao na zemlju gde su i njegovi korijeni“, kaže Francois Biltgen.

Tu su i korijeni Paskala Bajara. Još jedna, poslednja provjera podataka, i on će dobiti svoj novi luksemburški pasoš. „Niko ne zna koliko će još postojati Belgija. A ja, ja sam sad Luksemburžanin i što je najbolje od svega, to ću i ostati!“

Njegova nova domovina nalazi se na sunčanoj strani granice. A preko, u belgijskom mjestašcu Barniš još traje proba crkvenog hora. Članovima hora ne bi smetalo da njihovo selo ponovo bude dio Velikog vojvodstva. I zato pjevaju: „Sveta Marijo, svi mi u Luksemburgu predajemo se u tvoje ruke.“

Autori: Katri Matej, Ivan Đerković
Odg. urednik: S. Tanović