1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Junckerovo čudesno umnožavanje novca

Novi predsjednik Europske komisije želi pomoću financijskih mađioničarskih trikova stvoriti investicije za EU u milijardama. To zaslužuje pohvale, a ne kritike, komentira Barbara Wesel.

Jean-Claude Juncker

Jean-Claude Juncker

Tko donosi božićne darove mora računati i s razočaranjima. Ako na taj način gledamo, onda Junckerov investicijski paket doista nije samo puka radost: on podsjeća na jedan veliki, lijepo upakirani karton u kojemu se na koncu može naći pokoje klupko vune i uputa da se od toga može isplesti jedan lijep i topao šal. Jer samo pomoću 21 milijarde eura iz europskih lonaca Jean-Claude Juncker želi stvoriti petnaest puta veće investicije, dakle u vrijednosti od više od 300 milijardi eura. I to tako što bi privukao privatne investitore.

Europska unija gotovo nema vlastitog novca

To podsjeća na magiju, a čak i zagovaratelji toga plana priznaju da je cilj veoma ambiciozan. Oduševljenje se, dakle, kreće u granicama. Problem predsjednika Europske komisije je pritom, međutim, što uopće nema više novca za pokloniti: novca iz Bruxellesa s kojim se u prošlosti financiralo na tisuće bespotrebnih kilometara autocesta, mostova koji vode nikamo i zračnih luka za nikoga, prije svega u južnoj Europi. A u principu je i dobro što je tako.

Barbara Wesel

Barbara Wesel, DW reporterka

Jer iz nužde se, kako se zna, rađaju nove ideje. A financijski gledano, Juncker za već planiranu, veoma skromnu osnovnu opremu njegovog fonda, mora skupljati ostatke ostataka. Jer zemlje članice mu u njegovom višegodišnjem proračunu do 2020. jednostavno nisu odobrile dodatni novac. Ali to je uobičajena igra prebacivanja odgovornosti u Bruxellesu i izrugivanja Komisiji zbog njezinog "abrakadabra-investicijskog paketa" čudesnog umnožavanja novca, iako se prije toga tvrdilo da Komisija nema više novca u blagajni.

Zemlje članice škrtare prema Bruxellesu

Europska unija treba velikodušno trpati milijarde u osakaćene europske ekonomije? Tko to želi mora joj onda novac i odobriti! Kad ljevičari u Europskom parlamentu zahtijevaju svjež novac i opetovano se žale na politiku štednje kojom dominira Njemačka, onda su u određenom smislu u pravu. Njemačka kancelarka Angela Merkel je također bila jedna od onih koji su se borili protiv povećavanja EU proračuna. Pored toga se kritičari mogu zahvaliti i britanskom premijeru Davidu Cameronu: on čak ne želi platiti ni svoje doprinose iz prošlosti.

Daljnji prigovor protiv planova Jean-Claudea Junckera glasi: Zašto jednostavno iz EU proračuna ne uzme pogrešno utrošena sredstva, na primjer krivo usmjerene subvencije za energetiku ili nekorisna sredstva pomoći iz agrarnog proračuna, i time na taj način ušteđene milijarde pretvori u jedan pravi veliki investicijski paket? Tko tako govori ili ne zna kako Europa funkcionira ili jednostavno polemizira. Svaki euro iz tih lonaca je dodijeljen nakon teških borbi zemalja članica. Nemoguće je odatle se poslužiti novcem - Pariz, Rim ili Madrid bi se glasno usprotivili. Jer, jedna stvar je jasna: novac EU-a dolazi iz zemalja članica. Ako one ništa ne daju, onda nema novca. Junckera sad za to kritizirati je stoga nepošteno.

Junckerovi prijedlozi su kreativni

I konačno: Zbog čega se ne bi kreativno razmišljalo? U oskudnim vremenima morate imati ideje, na primjer stručnjake Europske investicijske banke odrediti kao kontrolore novih projekata koji bi trebali pogurati konjunkturu i ekonomski rast u zemljama članicama. Oni se moraju pobrinuti da se ne ulaže više u beton kao prije, već u projekte budućnosti na području znanstvenih istraživanja, obrazovanja i održivog razvoja. To bi moglo bolje funkcionirati nego odrađivati spisak želja zemalja članica. A činjenica da bi EU države pritom trebale same jamčiti za dio uloženog novca bi mogla privući institucionalne ulagače poput mirovinskih fondova, koji moraju biti oprezni kad su u pitanju rizici.

Istovremeno su ostvarenje i propast briselskog plana povezani sa reformskom spremnošću zemalja članica. Upravo u Francuskoj i Italiji su već odavno poznata zla pretjeranog reguliranja i okorjelih i nefleksiblnih radnih tržišta. Investitori će doći samo ako zemlje konačno poduzmu nešto protiv toga. I tako čak i skromni uspjeh ovog investicijskog paketa ovisi o tome koliko vlade u Europi žele njegov uspjeh. Oni moraju aktivno raditi na tome da od gomile neiskorištenog kapitala na međunarodnim financijskim tržištima konačno nešto i kod njih završi. Jer Europska komisija doista nije mađioničar. Njezin predsjednik Jean-Claude Juncker se u najboljem slučaju može pretvarati kao da mu to može poći za rukom.