Jubilej nobelovca Andrića

Pedeset godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akademija nauka i umjetnosti BiH, čiji je bio član, obilježila je međunarodnim naučnim skupom na kojem su o velikom književniku govorili istaknuti slavisti, prevodioci, književnici i književni teoretičari. Čast da otvori ovaj skup pripala je Celiji Hawkesworth (University of London), prevoditeljici Andrićevih djela na engleski jezik i autorici knjige „Ivo Andrić, a Bridge between East and West“.

U svom veoma duhovitom nastupu profesorka Hawkesworth je učesnike skupa provela kroz cyber space u kojem Ivo Andrić obitava na čak 630 sajtova. „Naprimjer, jedan sajt obećava da će nam pronaći e-mail adresu i broj telefona Ive Andrića. Takođe, postoji i sajt koji nas upućuje kako pravilno izgovarati Andrićevo ime, a jedan drugi ima dirljiv naziv: 'I love Ivo Andrić'. Na nekim se sajtovima Andrićevo ime nalazi među haotičnim pulsirajućim slikama o životinjama i namještaju“, kaže poznata slavistica i dodaje da je listajući bizarnim svijetom interneta ipak, naišla i na sjajne eseje, zapise i misli o Andriću. Tih 630 stranica na Google-u pokazuju koliko je Andrić danas prisutan u virtuelnoj planetarnoj svijesti.

Opasno pismo

Književnik Ivan Lovrenović iz Sarajeva govorio je o nesporazumima koji se oko Andrića množe posljednjih decenija, nakon političkog razlaza i ratova u regiji. On je podsjetio na status kakav je Andrić imao u bivšoj Jugoslaviji, kada su mu knjige štampane u svim republičkim centrima, od Ljubljane do Skoplja, a njegove posjete Bosni i Hercegovini protokolarno podsjećale na državničke. „Andrić je u tom sistemu figurirao kao jedini, u punom i pravom smislu, kao jugoslavenski pisac. Taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao može se smatrati dobrim i pozitivnim, za razliku od današnjega koji je eto, na različite načine samo vulgarna, nacionalna instrumentalizacija“, kaže Lovrenović ilustrujući to i novim tumačenjima njegove pripovijetke „Pismo iz 1920.“

„Ta proza, ta pripovijetka o dvojici prijatelja, napisana je, ili bar prvi put objavljena 1946. godine, dok njen naslov mnogi pogrešno tumače i dovode u zabunu da je riječ o nekakvim opasnim pismima koja je Andrić pisao 20-tih godina. Dugo zaobilažena, pa zato nevidljiva, danas je ta pripovijetka u službi političke propagande kojom se, u ime ratnih razaratelja, dokazuje da je BiH zemlja mržnje u kojoj je harmonija nemoguća“, kaže Lovrenović i ističe da je Andrić upravo u BiH 'doživio' da bude reduciran na nacionalno-politički pojam i postao predmetom političko-ideološke instrumentalizacije, ali sada ne više jednoznačno, nego pluralno.

Lirski Andrić

Robert Hodel, voditelj Instituta za slavistiku, Univerziteta u Hamburgu, bavio se socijalnim pitanjima u Andrićevom djelu. „Meni se čini da se kroz njegova djela vraćamo nekim modelima koji su bili prevaziđeni. To je neka vrsta identifikacije sa kolektivom koji se, poput kontra-reakcije, opire globalizaciji i on je po tome strašno aktuelan“, kaže Hodel i dodaje da se u Njemačkoj čita 'onaj' Andrić koji odgovara na pitanje kako je došlo do rata na ovim prostorima.

„To je glavni interes njemačkog čitaoca, a s druge strane, meni se čini da postoji i taj drugi, lirski Andrić, Andrić 'Proklete avlije' ili Andrić koji se identifikuje sa Alijom Đerzelezom, kao simbolom otuđenosti od ljudi. O takvom Andriću se u Njemačkoj jako malo zna i veoma malo govori. Ja sam se prvi put sa Andrićem susreo čitajući upravo 'Pismo iz 1920.' i 'Znakove pored puta'. Sada znam da mi se samo učinilo da je to o čemu govore ova djela prevaziđeno i anahrono“, kaže profesor Hodel.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Jelena, žena koje nema

Jelena, žena koje nema

„Ovakvi povodi su dobri, a i mimo povoda, značajno je da se Andrić ponovo pročita, kao ponovljena lektira, jer to je polje znakova koje stalno možemo detektirati. Ja sam se bavila temom kako čitati Andrića iz rodne perspektive, dakle, na koji način čitateljica koja je rodno senzibilizirana, može istraživati i uživjeti se u Andrićeve tekstove“, kaže Alma Denić-Grabić, docentica na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Ona smatra da ne treba uzeti zdravo za gotovo univerzalnost bilo kakve priče, jer bi to značilo da je ona aktuelna samo za Andrićevo vrijeme. „Današnje iščitavanje Andrića nudi nam neke nove perspektive. Iščitavajući pripovijetku 'Jelena, žena koje nema', pokušala sam vidjeti na koji način danas čitateljica doživljava ovaj tekst i koliko je to drugačije od onih kojima je bio namijenjen onda kada je nastao“, naglašava Alma Denić-Grabić.

Suočavajući se ponovo sa Andrićevim djelom, 50 godina nakon Nobelove nagrade, književno-kritička misao je potvrdila da je djelo velikog pisca, ma kojoj književnosti pripadao i ma koliko ga svojatali regionalni književni centri, postalo izazov za nova iščitavanja u dosluhu sa vremenom u kojem živimo.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić