1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Još jedna propuštena šansa?

I ova runda beskonačnih pregovora o iranskom atomskom programu bi mogla završiti njegovim nepotpisivanjem. No, daljnjeg produženja roka za okončanje pregovora ne bi smjelo biti, smatra Barbara Wesel.

Optimisti su već vjerovali, da bi ovog puta napor mogao uroditi plodom - na kraju krajeva okvirni uvjeti za postizanje sporazuma u beskonačnoj priči s pregovorima o iranskom atomskom programu su povoljniji nego ikada ranije. Režim u Teheranu se nalazi pod velikim pritiskom budući da tamošnja privreda ima velike probleme. Godine sve snažnijih ekonomskih sankcija Zapada su Iran izolirali u svijetu i odvojili ga od svjetskih financijskih tokova. Znatno su otežali rad gospodarstva, te reducirali izvoz nafte i plina na minimum. Iranci, koji se bore s galopirajućom inflacijom i sve težim uvjetima života, žele samo još jedno: Okončanje sankcija i povratak normalnosti. A uz to sve je i sadašnji predsjednik Hassan Rohani, koji važi za umjerenog političara, probudio nadu u poboljšanje odnosa između Irana i međunarodne zajednice u postizanje dogovora u sporu koji se oteže već duže od jednog desetljeća. S druge strane i sam Rohani treba privredni oporavak, kako bi osigurao svoj ostanak na vlasti.

Zapad želi sporazum s Iranom

Tu su i interesi zapadnih pregovarača. Američkom predsjedniku Baracku Obami je potreban jedan vanjsko-politički uspjeh. On je započeo direktne pregovore s Teheranom i na taj način probio blokadu komunikacije koja je trajala četvrt stoljeća, od zauzimanja američkog veleposlanstva tokom islamske revolucije u vrijeme ajatolaha Homeinija. Obama traži jakog regionalnog partnera u borbi protiv islamističke paravojske - Islamske države (IS), koja pod kontrolom ima dijelove Iraka i Sirije i prijeti da destabilizuje cijeli region. Tu je i EU, kojoj konačno treba dokaz da njihova vanjska politika, kao kombinacija uporne diplomatije s dosljednom provedbom sankcija, na kraju može biti uspješna.

I sada sve ukazuje na to da će i ova runda pregovora, koji traju već gotovo dvanaest godina, završiti novim produžetkom roka za postizanje dogovora. Prošlog novembra su obje strane sklopile okvirni sporazum kojim je bilo predviđeno pronalaženje konačnog rješenja u roku od šest mjeseci. U ljeto sporazum nije postignut i rok je produžen za još pola godine. Sada ponovo izgleda kao da dogovora ponovo neće biti i da će rok morati biti iznova produžavan. Svako, ko ne posjeduje dar beskonačnog strpljenja kojim su obdareni profesionalni diplomati ove pregovore doživljava kao predstavu apsurdnog teatra.

Pregovori su postali sami sebi svrhom

Barbara Wesel

Barbara Wesel

To je mana politike koja do rezultata želi doći ustrajnom primjenom diplomatskih sredstava, uključujući i pristanak na dugotrajne pregovore. Nakon bezbrojnih sastanaka pregovori su dospjeli u ćorsokak. Svaki argument je svaka strana ponovila već hiljadu puta, svi samo još ustrajavaju na svojim poznatim pozicijama. Za vladu u Washingtonu je uspjeh to što je Iran radikalno smanjio svoje pogone za obogaćivanje urana. Cilj je da se Iran dovede u situaciju da mu je potrebno barem još godinu dana da napravi vlastitu atomsku bombu. Na taj bi način Zapad dobio dovoljno vremena za reakciju u slučaju potrebe.

No uspjeh u pregovorima, što je cilj Zapada, nije cilj režima u Teheranu. Teheran želi da zadrži što veći broja centrifuga za obogaćivanje urana koji je potreban za izgradnju bombe. Čuvari revolucije i zagovarači tvrdog stava u Teheranu su naime pitanje ulaska Irana u krug atomskih sila proglasili pitanjem nacionalne časti. Mada oni to naravno i dalje opovrgavaju. No proteklih desetak godina je Iran svoje nuklearne tehnološke potencijale dosljedno izgrađivao i razvio do dramatičnih razmjera. Zapad je Teheranu ponudio sve mogućnosti za razvoj civilnog atomskog programa. No vlasti u Iranu traže ukidanje sankcija kao neku vrstu preduslova za daljnje pregovore i ne pristaje na ozbiljniju kontrolu smanjivanja svog nuklearnog potencijala.

Treba li pauza u procesu pregovora?

Na tim pozicijama obje strane stoje već godinama. Činjenica je "da smo u brojnim pitanjima još vrlo udaljeni jedni od drugih", priznaje i njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier.

Neki posmatrači su prije ove posljednje runde pregovora tvrdili kako je za obje strane previše toga u igri, da bi mogli dopustiti njihov neuspjeh. No vječno produženje roka za postizanje sporazuma u međuvremenu se više ne može tumačiti kao pozitivan signal. Sve dok interne borbe za moć u Teheranu blokiraju pregovore, do napretka ne može doći. Možda bi bilo iskrenije pregovore naprosto zamrznuti.

Zapad međutim ne želi destabilizirati poziciju predsjednika Rohanija. No dok god on u vlastitoj kući nije u stanju nametnuti svoju poziciju, nema velike svrhe truditi se oko njega - kao međunarodnog partnera. S druge strane, prema Iranu ne postoji temeljno povjerenje, koje bi Zapadu omogućilo politički ustupak s opravdanom nadom da će mu to kasnije biti pošteno vraćeno. Na povratak Irana na međunarodnu scenu, te na odnos koji bi bio obilježen manje mržnjom i ideologijom, a više razumnom suradnjom, nažalost ćemo morati još čekati.