1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Jeleč kao Feniks

U selo Jeleč pored Foče polako se vraća život nakon što je na početku rata bilo spaljeno do temelja. Bivši stanovnici sela raseljeni su širom svijeta. No, i broj povratnika se stalno povećava.

default

Selo Jeleč, nedaleko od Foče

Dok sjedi na svom placu gdje je nekada bila velika kuća i u njoj kafana, Sejda Hadžimuratović sa svojim komšijama jede pastrmku sa roštilja i uživa u pogledu na brda oko Jeleča. Priča polako, sa sjetom: „Radila sam do 1962. u ćilimari u Jeleču. Divne smo ćilime pravile mi žene. Prodavali su se u cijeloj Jugoslaviji. Bili su vrlo traženi ti jelečki ćilimi. Kad je ćilimara zatvorena, muž i ja smo otvorili kafanu. „Tu sam,“ i pokazuje Sejda na betonsku ploču koja je tek izlivena, „najela i napila hiljade ljudi. A onda sam 1.maja, 1992. pobjegla u Sarajevo. Sada samo dolazim u posjetu, vikendom.“ Sejda obrađuje svoju baštu i nada se da će jednog dana, sa svoje sedmoro djece, obnoviti kafanu i svoj život u Jeleču, a na pitanje kada će se i stvarno vratiti, šeretski odgovara:

„Vratiću se brzo, ja sam stara, meni je sedamdeset godina. Imamo gore groblje, vratiću se na leđima. Za života bih rado došla da živim ovdje, ako budem mogla.“

Ni kamen na kamenu nije ostao

Jeleč je u Republici Srpskoj, a pripada opštini Foča. Udaljen je oko 20 kilometara od matične opštine. Kad se sa glavne ceste Foča-Sarajevo krene uzbrdo, lokalnim putem dugim tri kilometra, odmah svatite kolika je ljubav Jelečana prema svom mjestu. Put je, naime, čisti užas! Učitelj Vehbija Drinjaković prije četiri godine se penzionisao, a 2000. godine napustio izbjegličku adresu u Sarajevu i vratio se u svoju obnovljenu kuću u Jeleču. Mještani ga smatraju najvećim optimistom u selu. Uredno vodi evidenciju o Jelečanima koji su otišli i onima koji se vraćaju. Priča kako su svi iz sela uoči 1. maja 1992. pobjegli, a četiri dana kasnije, ovo pitomo, idilično selo na dvije riječice Krupici i Govzi, potpuno je spaljeno. „Ništa nije ostalo, ni kamen na kamenu,“ kaže Vehbija. „Četiri stotine kuća je stradalo, a oko 1300 žitelja iz tih kuća je rasuto po svijetu.“ U izbjeglištvu su, ljudi iz Jeleča, bili od Sarajeva do Konjica. Mnogi su produžili prema Splitu, a onda dalje, prema Njemačkoj, Austriji, Čehoslovačkoj, da bi se mnogi na kraju domogli Amerike. Jedan je čak stigao do Novog Zelanda.“Stvarnih povratnika, onih koji su se vratili da žive u Jeleču, ima 76 a to je 36 domaćinstava. Taj broj se stalno povećava, ljudi dolaze, zemlja se obrađuje. Sve što je bilo zaraslo u korov, sada je kultivisano zemljište,“ kaže učitelj.

Nekada dom, danas vikendica

Vehbija priča koliko je bio težak povratak u Jeleč i to započinjanje od ničega za ljude koji više nisu tako mladi. Kad su međunarodne humanitarne organizacije prepoznale tu veliku želju za povratkom, stigle su i donacije, a ako nisu bile dovoljne, ljudi su gradili kuće i od svojih sredstava. Pravili su kuće jer se nije imalo šta popravljati.

Sejda Hadzimuratovic

Sejda Hadžimuratović, nada se da će se "skroz" vratiti jednog dana

„Vratili su se ljudi. Ima oko 130 obnovljenih kuća, a od toga je blizu 100 useljenih, samo što mnoge nisu naseljene preko cijele godine. Ima kuća koje su pokrivene, ali još nisu završene. Posljednjih godina imamo pravu ekspanziju nekadašnjih Jelečana koji sada prave vikendice. Vjerovatno, kad odu u penziju, doći će tu da žive,“ kaže učitelj – optimista. Dok prebire po ribljim kostima, Minka Tuzlak pokušava da Vehbiju 'spusti na zemlju'.

„Kad je rat završio, on se nadao da će doći u Jeleč i nastaviti ondje gdje je stao 1992. Da će sa djecom raditi. Međutim, kad je stigao, nije mogao četvoro djece da nađe, da radi. Šta to znači? Šta znače ove kuće bez ljudi? One su popravljene, ali nema dovoljno ljudi. Ovdje su uglavnom stariji ljudi, neka ih, ali gdje su djeca? Bez njih Jeleč neće preživjeti. Vehbija je veliki optimista i možda je dobro što je takav,“ kaže Minka.

Svugdje izbjeglica koju niko ne vidi

Nema zaposlenja za mlade ljude sa djecom i to je ključni problem oko kojeg se sve vrti. I Vehbijina djeca su u Sarajevu gdje ima više mogućnosti za pronalaženje posla. „Jedini zaposleni radnik u Mjesnoj zajednici Jeleč, je efendija koji održava džamiju,“ kaže Vehbija. „Nema posla nigdje. Evo, i dolje u Miljevini, jedini zaposleni su oni u prodavnici i na benzinskoj pumpi. Prije rata, u Miljevini je bio rudnik u kojem je radilo 1000 rudara. Rudnik je zatvoren. Sada radi samo jedna pilana koja reže balvane.“ Prije rata u Jeleču je bilo 7 posto Srba. Sada ih je malo, dva domaćinstva i jedan samac. „I njihove kuće su izgorjele ili dotrajale. Međunacionalni odnosi su dobri, ali nikad i nisu bili loši. Nedavno smo formirali savjet mjesne zajednice u kojem su tri Bošnjaka i dva Srbina,“ kaže Vehbija Drinjaković.

Salko und Adila Pervan

Kuća Salke i Adile Pervan koji su se među prvima vratili

Jedan od organizatora povratka u Jeleč je i Salko Pervan. Vitalni penzioner uživa sa svojom ženom Adilom, u dvorištu obnovljene kuće, prepunom cvijeća. Žive stalno u Jeleču. Kćerka je u Sarajevu, a sin u Americi. Godine izbjeglištva u Konjicu i Sarajevu još nisu zaboravili. „Napatili smo se užasno! Znate šta znači riječ 'izbjeglica'? Eto, ništa vam ne treba objašnjavati,“ kaže Salko, a Adila dodaje: „Gdje god dođeš, izbjeglica si i niko te ne vidi!“

Nedostaju put i prodavnica

„Bilo je teško dok smo se dogovorili oko povratka . Zajedno smo otišli uoči rata i zajedno se većina vratila oko 2000. godine. Sad smo tu u svome i na svome, dobro nam je, ne ponovilo se. Priskočili su nam u pomoć Nijemci, Holanđani i Japanci .Obnovljen je tako vodovod i električna mreža, a i telefone smo dobili. Naš problem je sada put,“ kaže Salko. Za ta tri kilometra očajnog puta do Jeleča, potrebno je oko 200 hiljada konvertibilnih maraka. Nešto su sami sakupili, a opština Foča je dala (samo) 20 hiljada konvertibilnih maraka. Nedostaje im još polovina planirane sume, ali donatora više nema.

A, Adila Pervan samo uzdiše za prodavnicom. Sada 'se namiruju' u Foči i Sarajevu, a hljeb prave sami. Eto prilike za nekog mladog poduzetnika. A broj Jelečana koji se vraćaju, ili prave vikendice, samo raste.